Melina Kamerić
Made in Yugoslavia
Zemlja u kojoj sam ja rođena postoji još samo na dnu šerpi u kojima kuhamo ajvar. Kad je ajvar već skuhan, ja perem šerpe. Kad ih, onako oprane, okrenem da se okapaju, sa dna bljesne natpis: Made in Yugoslavia.
Ja sam odrasla na Cocti i Jupiju, Stela sladoledu i rum pločicama. U zemlji u kojoj je na svemu pisalo: Made in Yugoslavia.
Imam strašan problem. Na aplikaciji za amerišku vizu piše: Državljanstvo pri rođenju?
Ne smijem nikoga pitati šta pišu oni koji su rođeni u zemlji koje više nema. Tu rubriku ostavljam praznom. Preskočim i pitanje: Da li ste ikada bili član komunističke partije? Strašno me stid jer mi se nekako čini da izdajem svoju pionirsku zakletvu, i Tita, i sve partizane. Al me strah da mi Amerikanci neće dati vizu ako im priznam da sam rođena u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. I da su teoretski i pioniri komunisti.
Kad sam nervozna, počinje da me svrbi ožiljak na koljenu. Dok se histerično češem po njemu sjetim se svog bicikla. Ponija sa kojeg sam pala i ogulila koljena do kosti.
Taj Poni bicikl mi je kupio tatin vjenčani kum, čika Tomo. Bio mi je deseti rođendan i dobila sam Poni od čika Tome koji je u mojim očima bio strašno važan jer su svi govorili da je on siroče sa Kozare. Njegova žena Borka me podučavala engleskom jeziku u Pionirskom domu Boško Buha. Ona je bila sa Lošinja i ljeti smo išli kod njene none, i gledali delfine.
Kumovi su sada u Americi. A ja idem tamo i znam da ih neću sresti. Amerika je velika, a i oni nisu više kumovi.
Otišli su pred kraj rata. Ja sam silno željela da shvatim kakav je to dodatni pritisak, osim granata i gladi, koji oni osjećaju. Otišli su jedva se pozdravivši. Promrmljali su nešto o tome kako bježe iz ovog sranja i kako ce započeti novi život.
Poslije je stigla samo jedna poruka. Bila je adresirana na moju mamu i glasila je: „Smjestili smo se. Tomo radi. Ja sjedim kod kuće. Teško nam je. Nemamo se s kim družiti. Srbi neće da se druže sa nama jer sam ja Hrvatica. Hrvati neće jer je Tomo Srbin. A vaši pogotovo, neće ni da čuju za nas. Izdržavamo nekako. Pozdrav.”
Mama je samo rekla: „Jebali vas i Srbi i Hrvati i naši!”
Onda se okrenula prema meni i rekla: „Molim te nauči samo to da svako svoje sranje nosi sa sobom u svojoj glavi!”
Tako su oni prestali da nam budu kumovi.
Idem u Ameriku. Da posjetim prijatelje. Dave je diplomata. Demokrata. On i Steve, njegov partner, zadrti Republikanac, imaju dvoje usvojene djece. Moni je iz Rusije, a Naser iz Malezije. Imaju i debelu nepismenu dadilju iz Gvatamale. Ona se zove Maria i kuha najbolji curry na svijetu. Mačku sam im dala ja. Zove se Mrkva.
Radujem se što ću ih vidjeti. Naravno, ako dobijem vizu. I dalje ne znam šta da kažem ako me pitaju: Državljanstvo pri rođenju?
Bojim se da ću im reci: Ajvar.
петак, 19. децембар 2008.
A kako to da ja nisam pozvan na festival? Znate li vi...
KIKINDA SHORT je za vrlo malo vremena uspeo da postane ozbiljan festival čiji se poziv ne odbija lako, ma koliko da je pozvana osoba priznata u svojoj sredini. Iskreno, takvom uspehu se ni mi kao organizatori nismo nadali, barem ne u ovako kratkom roku. Kao dokaze uspeha izbegli bismo navođenje brojnih pohvala, jer, em nije pristojno hvalisati se, a i smatramo da o značaju festivala najbolje govori uvređenost onih koji na njemu nisu učestvovali. Iako nesklon pedanteriji, ovog puta sam pažljivo izbrojao četrdeset i šest neprijatnih situacija nastalih kao posledica nepozivanja izvesnih, paaaa recimo, pisaca. Svega je tu bilo, od diskretnih navođenja svojih kvaliteta do direktnih pitanja tipa „ a kako ja tu da upadnem”, od besa što prikrivamo konkurs do psovki što nekoga nismo pozvali iako ispunjava, ili je barem ubeđen da ispunjava, i više nego dovoljno uslova da bude učesnik. Od „slučajnih” zatrpavanja inboksa novim pričama, preko neprijatnog čašćavanja po kafanama stigli smo čak i do izjava izvesnih autorki da im je sve što je ljudsko nije strano i da se u to možemo uveriti ako ih pozovemo. Sve ove stuacije bismo svakako želeli da izbegnemo, a opet ne možemo a da ne priznamo da nam, ma kako komplikovale našu svakodnevicu, ipak prijaju jer je dokazuju, doduše na vrlo čudan način, da činimo pravu stvar i na pravi način.
S druge strane, da ne privlačimo samo osobe labilne psihe i pomalo sklone devijantnom ponašanju govori 26. jun 2007, u bašti SKC-a se dešavalo, autori su, pored čitanja bili „zamoljeni” da pomeraju binu, vuku stolice, fingiraju čitanje pred imaginarnom publikom jer TV ekipe nisu mogle da sačekaju na dolazak one prave. Još smo ih ih angažovali za pridržavanje stola koji se ljulja što opet ume da bude nezgodno ako na njemu stoji video projektor, a da ni ne pominjemo marfijevske slučajeve da svi kompjuteri crknu tri dana pred festival, zaneme neophodni telefoni bez ikakve nade da će biti popravljeni iako direktor PTT šalje tri ekipe da utvrde kvar (ne, nit su ga utvrdili niti popravilii, telefon je sam proradio dva dana nakon festivala). Vrhunac je usledio na samoj promociji kad je jedan od prevodilaca izgubio sočiva tik pre nego što je trebalo da rukovodi kretanjem prevoda po video bimu te je namrgođenom Ljubiši ostalo da se uzda u svoje oskudno poznavanje stranog jezika prekostalog sa davnih jadranskih letovanja ili pak u sećanje prevodioca koji sedi uz njega ali ne vidi ni belu mačku a kamoli tekst koji ide po platnu, dakle, sve su to problemi sa kojima smo se bez i najmanje naše želje susreli, ali su autori bili više nego raspoloženi da nam pomognu a publika je i nakon tri sata čitanja tražila da čuje bis.
Sve ove neprilike ćemo svakako ispraviti već ovog leta, nismo ni previše zabrinuti zbognjih, pre nam se čini da se njihov nastanak može porediti sa prebrzim izrastanjem deteta kom odjednom postanu tesni i odeća i sopstveno telo. Jačanje organizacione strukture festivala je nešto na čemu svakako radimo ali ipak ne bismo voleli da festival postane potpuno profesionalizovan i hladan te svesno želimo da se izvesna doza spontanosti sačuva kako bi okupljanje i dalje sačubvalo izvestan šarm improvizacije. U nešto manjoj meri, ako je moguće.
Pre toga bi valjalo ponoviti neke stvari kako bismo brojku od 46 protestanata smanjili na razumnu meru. Na festival se ne dolazi preko konkursa već isključivo preko preporuke selektorske komisije. Identitet iste je brižljivo sakriven kako bismo ih poštedeli situacije da im se okreću ture pića do besomučnosti te kako bi selektori mogli da donesu odluke trezveno i bez ikakvih pritisaka. Ako nekog već treba opijati do besvesti, tu smo mi kao organizatori da podnesemo sve žrtve koje se od nas zahtevaju.
Festival je pre svega usmeren na mlađe autore, one koji su rođeni tokom sedamdesetih ili, još bolje, tokom osamdesetih godina. Pošto se držimo pomalo anahronog stava da je književnost stvar kontinuiteta i da ipak, bez obzira na genijalnost „novih” ništa ne kreće ab ovo. S toga pozivamo i ne toliko mlade autore ali samo u samo u sledećim kategorijama: specijalni gost (što je na drugom festivalu bio Slobodan Tišma), počasni gost (Vasa Pavković) koji je doveo gosta iznenađenja (Gorana Petrovića). Kod ovakve koncepcije se nekako ispostavilo da smo nesvesno učinili nepravdu generaciji rođenoj šezdesetih godina jer su oni negde između mlađih i ne toliko mladih pisaca. S toga ćemo se ubuduće truditi da stvar donekle popravimo tako što ćemo uključiti i nekog od autora iz ove generacije. Bez obzira na godine starosti, na festival se svakako poziva i jedan kikindski pisac u ulozi domaćina. Takođe, bez obzira na godine i mesto rođenja, za svakog od pozvanih autora nužno je da ima već izgrađenu kratkopričašku karijeru, bilo kroz samostalne zbirke bilo kroz kontinuirano pojavljivanje u prestižnim književnim časopisima.
Pri odabiru zemalja-učesnica vodili smo se sa dva praktična kriterijuma. Jedan se tiče olakšanja međusobne komunikacije pa je fokus usmeren ka državama u kojima su još u upotrebi ostaci nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika. Ali, sa rastom festivala narastaju i naše ambicije te se sve više okrećemo „daljim” zemljama i čini nam se da će engleski jezik, na sreću ili na žalost, sve više čuti na narednim okupljanjima. Drugi kriterijum kojim smo se vodili bio je afirmacija manjinskih jezika, pre svega mađarskog, jer ova nacija čini znatan deo stanovništva severnog Banata. Omogućavanje manjinama da se upoznaju sa kreativnim kretanjima u matici donosi korist ne samo njima, nego i većinskoj populaciji kroz priliku za bolje upoznavanja sa kulturom svojih najbližih suseda. Pored ova dva prioriteta pri izboru učesnika, hteli smo takođe da omogućimo i potpuniju prezentaciju mlađe prozne scene neke od zemalja koja nam nije najbliži sused. Ove godine zemlja-specijalni gost bila je Austrija i za nju se nismo odlučili sasvim slučajno. Pored odličnih autora, Austrija predstavlja kapiju Evrope za zemlje koje se nalaze jugoistočno od nje, te je povezivanje sa njenim književnim institucijama i piscima jedan od najboljih načina za širu afirmaciju balkanskih literatura. S druge strane, pozivanje po jednog autora iz zemalja kakve su Bugarska, Slovenija ili Makedonija omogućava kulturnu i jezičku šarolikost kojoj težimo, jedino što se mi kao organizatori osećamo tužno pošto smo svesni da će se već na narednom okupljanu čuti sasvim drugi jezici, ali ta tuga nikako nije uslovljena nedostatkom želje da ponovo vidimo drage osobe već lošom ekonomskom situacijom.
Ali da se vratimo vedrijim stvarima. Malopre pomenuta afirmacija kao i međusobno povezivanje autora su stvari na koju obraćamo najviše pažnje. Već na narednom festivalu, pored istog broja autora biće pozvan i značajan broj „ljudi iz senke”, odnosno osoba koje same nisu pisci kratke proze ali svojim pozicijama i uticajem mogu da podrže oni koji to jesu. S toga ćemo ubuduće pozivati i prevodioce sa b/h/s jezika, urednike književnih časopisa i izdavačkih kuća, novinare kulturnih rubrika... kako bi sami stekli uvid u najnovija kretanja u kratkoj prozi i doprineli daljoj popularizaciji kako pisaca tako i samog žanra.
Na tome je već nešto i urađeno u „sopstvenoj režiji”. Naime, tekstovi učesnika su u proteklih godinu i po dana (od kada je organizovan prvi festival) objavljeni u makedonskim časopisima „Naše pismo” i „Razgledi”, bugarskoj „Alteri”, hrvatskom „Kaosu” i „Zarezu”, dok je kraljevačka „Povelja” čak na korice jednog od svojih brojeva stavila šerpe za kuvanje ajvara po upečatljivom lajtmotivu iz priče Meline Kamerić. Pored ovoga, vesti o festivalu su se pojavile u brojnim stranim časopisima, dnevnim listovima i sajtovima, a kao značajan primer može se navesti i putopis Petera Landerla štampan u prestižnom bečkom magazinu „Literatur und Kritik” gde su iznete prvobitne predrasude o Srbiji, kao i stvarni utisci sa ovog kratkog putovanja. Na taj način festival ispunjava i jedan od ne-književnih ciljeva, promociju Srbije i jačanje pozitivne slike o našoj zemlji, jer, da se ne lažemo, kada bi, ne samo Srbija, već i Vojvodina a pogotovo grad udaljen od prestonice kakav je Kikinda dobila priliku da bude predstavljena takvoj publici i na tolikom prostoru.
Što se knjige koju držite u ruci tiče, oni koji su upoznati i sa zbirkom sa prvog festivala uočiće da smo ovaj put tekstove štampali samo na „našem” jeziku, za razliku od one prethodne koja je bila četvorojezična. Shvatili smo da se uslovi distribucije i prodaje nekomercijalnih izdanja svode uglavnom na gepeke automobila i svestan rizik knjižara, te smo odustali od skupih poduhvata koji ne donose odgovarajuće efekte. Isto tako, napomenuli bismo da priče koje ste pročitali nisu skupljene s nekakvim namerama o „antologizaciji”, već je izbor bio uslovljen različitim okolnostima. Naime, bilo nam je bitno da ove priče po prvi put budu objavljene u ovoj knjizi (dok smo dozvoljavali da istovremeno/prethodno budu objavljivane i u književnim časopisima). S toga su se oni autori kojima je nedavno izašla zbirka našli u donekle nezavidnijem položaju pošto su mogli manje da ponude od nekih kojima je knjiga bila tek „work in progres”. No, bili zatečeni ili ne, ono što KIKINDA SHORT želi da postigne jeste presek stanja na mladoj proznoj sceni i sigurni smo da dvojka, kao uostalom i ona multijezička sasvim dostojno oslikava ono ponajbolje što se na njoj može naći. I jedva čekamo da vidmo čega sve još tu ima.
Do sledećeg pričanja
Srđan Papić, koordinator projekta
S druge strane, da ne privlačimo samo osobe labilne psihe i pomalo sklone devijantnom ponašanju govori 26. jun 2007, u bašti SKC-a se dešavalo, autori su, pored čitanja bili „zamoljeni” da pomeraju binu, vuku stolice, fingiraju čitanje pred imaginarnom publikom jer TV ekipe nisu mogle da sačekaju na dolazak one prave. Još smo ih ih angažovali za pridržavanje stola koji se ljulja što opet ume da bude nezgodno ako na njemu stoji video projektor, a da ni ne pominjemo marfijevske slučajeve da svi kompjuteri crknu tri dana pred festival, zaneme neophodni telefoni bez ikakve nade da će biti popravljeni iako direktor PTT šalje tri ekipe da utvrde kvar (ne, nit su ga utvrdili niti popravilii, telefon je sam proradio dva dana nakon festivala). Vrhunac je usledio na samoj promociji kad je jedan od prevodilaca izgubio sočiva tik pre nego što je trebalo da rukovodi kretanjem prevoda po video bimu te je namrgođenom Ljubiši ostalo da se uzda u svoje oskudno poznavanje stranog jezika prekostalog sa davnih jadranskih letovanja ili pak u sećanje prevodioca koji sedi uz njega ali ne vidi ni belu mačku a kamoli tekst koji ide po platnu, dakle, sve su to problemi sa kojima smo se bez i najmanje naše želje susreli, ali su autori bili više nego raspoloženi da nam pomognu a publika je i nakon tri sata čitanja tražila da čuje bis.
Sve ove neprilike ćemo svakako ispraviti već ovog leta, nismo ni previše zabrinuti zbognjih, pre nam se čini da se njihov nastanak može porediti sa prebrzim izrastanjem deteta kom odjednom postanu tesni i odeća i sopstveno telo. Jačanje organizacione strukture festivala je nešto na čemu svakako radimo ali ipak ne bismo voleli da festival postane potpuno profesionalizovan i hladan te svesno želimo da se izvesna doza spontanosti sačuva kako bi okupljanje i dalje sačubvalo izvestan šarm improvizacije. U nešto manjoj meri, ako je moguće.
Pre toga bi valjalo ponoviti neke stvari kako bismo brojku od 46 protestanata smanjili na razumnu meru. Na festival se ne dolazi preko konkursa već isključivo preko preporuke selektorske komisije. Identitet iste je brižljivo sakriven kako bismo ih poštedeli situacije da im se okreću ture pića do besomučnosti te kako bi selektori mogli da donesu odluke trezveno i bez ikakvih pritisaka. Ako nekog već treba opijati do besvesti, tu smo mi kao organizatori da podnesemo sve žrtve koje se od nas zahtevaju.
Festival je pre svega usmeren na mlađe autore, one koji su rođeni tokom sedamdesetih ili, još bolje, tokom osamdesetih godina. Pošto se držimo pomalo anahronog stava da je književnost stvar kontinuiteta i da ipak, bez obzira na genijalnost „novih” ništa ne kreće ab ovo. S toga pozivamo i ne toliko mlade autore ali samo u samo u sledećim kategorijama: specijalni gost (što je na drugom festivalu bio Slobodan Tišma), počasni gost (Vasa Pavković) koji je doveo gosta iznenađenja (Gorana Petrovića). Kod ovakve koncepcije se nekako ispostavilo da smo nesvesno učinili nepravdu generaciji rođenoj šezdesetih godina jer su oni negde između mlađih i ne toliko mladih pisaca. S toga ćemo se ubuduće truditi da stvar donekle popravimo tako što ćemo uključiti i nekog od autora iz ove generacije. Bez obzira na godine starosti, na festival se svakako poziva i jedan kikindski pisac u ulozi domaćina. Takođe, bez obzira na godine i mesto rođenja, za svakog od pozvanih autora nužno je da ima već izgrađenu kratkopričašku karijeru, bilo kroz samostalne zbirke bilo kroz kontinuirano pojavljivanje u prestižnim književnim časopisima.
Pri odabiru zemalja-učesnica vodili smo se sa dva praktična kriterijuma. Jedan se tiče olakšanja međusobne komunikacije pa je fokus usmeren ka državama u kojima su još u upotrebi ostaci nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika. Ali, sa rastom festivala narastaju i naše ambicije te se sve više okrećemo „daljim” zemljama i čini nam se da će engleski jezik, na sreću ili na žalost, sve više čuti na narednim okupljanjima. Drugi kriterijum kojim smo se vodili bio je afirmacija manjinskih jezika, pre svega mađarskog, jer ova nacija čini znatan deo stanovništva severnog Banata. Omogućavanje manjinama da se upoznaju sa kreativnim kretanjima u matici donosi korist ne samo njima, nego i većinskoj populaciji kroz priliku za bolje upoznavanja sa kulturom svojih najbližih suseda. Pored ova dva prioriteta pri izboru učesnika, hteli smo takođe da omogućimo i potpuniju prezentaciju mlađe prozne scene neke od zemalja koja nam nije najbliži sused. Ove godine zemlja-specijalni gost bila je Austrija i za nju se nismo odlučili sasvim slučajno. Pored odličnih autora, Austrija predstavlja kapiju Evrope za zemlje koje se nalaze jugoistočno od nje, te je povezivanje sa njenim književnim institucijama i piscima jedan od najboljih načina za širu afirmaciju balkanskih literatura. S druge strane, pozivanje po jednog autora iz zemalja kakve su Bugarska, Slovenija ili Makedonija omogućava kulturnu i jezičku šarolikost kojoj težimo, jedino što se mi kao organizatori osećamo tužno pošto smo svesni da će se već na narednom okupljanu čuti sasvim drugi jezici, ali ta tuga nikako nije uslovljena nedostatkom želje da ponovo vidimo drage osobe već lošom ekonomskom situacijom.
Ali da se vratimo vedrijim stvarima. Malopre pomenuta afirmacija kao i međusobno povezivanje autora su stvari na koju obraćamo najviše pažnje. Već na narednom festivalu, pored istog broja autora biće pozvan i značajan broj „ljudi iz senke”, odnosno osoba koje same nisu pisci kratke proze ali svojim pozicijama i uticajem mogu da podrže oni koji to jesu. S toga ćemo ubuduće pozivati i prevodioce sa b/h/s jezika, urednike književnih časopisa i izdavačkih kuća, novinare kulturnih rubrika... kako bi sami stekli uvid u najnovija kretanja u kratkoj prozi i doprineli daljoj popularizaciji kako pisaca tako i samog žanra.
Na tome je već nešto i urađeno u „sopstvenoj režiji”. Naime, tekstovi učesnika su u proteklih godinu i po dana (od kada je organizovan prvi festival) objavljeni u makedonskim časopisima „Naše pismo” i „Razgledi”, bugarskoj „Alteri”, hrvatskom „Kaosu” i „Zarezu”, dok je kraljevačka „Povelja” čak na korice jednog od svojih brojeva stavila šerpe za kuvanje ajvara po upečatljivom lajtmotivu iz priče Meline Kamerić. Pored ovoga, vesti o festivalu su se pojavile u brojnim stranim časopisima, dnevnim listovima i sajtovima, a kao značajan primer može se navesti i putopis Petera Landerla štampan u prestižnom bečkom magazinu „Literatur und Kritik” gde su iznete prvobitne predrasude o Srbiji, kao i stvarni utisci sa ovog kratkog putovanja. Na taj način festival ispunjava i jedan od ne-književnih ciljeva, promociju Srbije i jačanje pozitivne slike o našoj zemlji, jer, da se ne lažemo, kada bi, ne samo Srbija, već i Vojvodina a pogotovo grad udaljen od prestonice kakav je Kikinda dobila priliku da bude predstavljena takvoj publici i na tolikom prostoru.
Što se knjige koju držite u ruci tiče, oni koji su upoznati i sa zbirkom sa prvog festivala uočiće da smo ovaj put tekstove štampali samo na „našem” jeziku, za razliku od one prethodne koja je bila četvorojezična. Shvatili smo da se uslovi distribucije i prodaje nekomercijalnih izdanja svode uglavnom na gepeke automobila i svestan rizik knjižara, te smo odustali od skupih poduhvata koji ne donose odgovarajuće efekte. Isto tako, napomenuli bismo da priče koje ste pročitali nisu skupljene s nekakvim namerama o „antologizaciji”, već je izbor bio uslovljen različitim okolnostima. Naime, bilo nam je bitno da ove priče po prvi put budu objavljene u ovoj knjizi (dok smo dozvoljavali da istovremeno/prethodno budu objavljivane i u književnim časopisima). S toga su se oni autori kojima je nedavno izašla zbirka našli u donekle nezavidnijem položaju pošto su mogli manje da ponude od nekih kojima je knjiga bila tek „work in progres”. No, bili zatečeni ili ne, ono što KIKINDA SHORT želi da postigne jeste presek stanja na mladoj proznoj sceni i sigurni smo da dvojka, kao uostalom i ona multijezička sasvim dostojno oslikava ono ponajbolje što se na njoj može naći. I jedva čekamo da vidmo čega sve još tu ima.
Do sledećeg pričanja
Srđan Papić, koordinator projekta
среда, 17. децембар 2008.
KONKURS - Rec u prostoru
Reč u prostoru
Četvrti regionalni konkurs za mlade autore (do trideset godina)
Studentski kulturni centar
ul. Kralja Milana 48, Beograd
skctribine@gmail.com
www.skc.org.rs
U okviru projekta Reč u prostoru obajvljujemo konkurs za deset pesama i deset priča kratke forme (do 12oo karaktera).
Pod nazivom, Uramljena reč, radovi će biti dizajnirani i postavljeni u izložbenom prostoru SKC-a na Aprilskim susretima 2009. godine.
Molimo učesnike da šalju najviše po tri rada.
Radovi mogu biti već objavljivani.
Rok 25. januar 2009.
Radove slati na adresu skctribine@gmail.com
Knjiga odabranih radova sa prethodnih konkursa objavljena je ove godine, a projekat je predstavljen u Mariboru, Skoplju i Banjaluci.
Kontakt tel. 3602036
Autor projekta: Vesna Kapor
Četvrti regionalni konkurs za mlade autore (do trideset godina)
Studentski kulturni centar
ul. Kralja Milana 48, Beograd
skctribine@gmail.com
www.skc.org.rs
U okviru projekta Reč u prostoru obajvljujemo konkurs za deset pesama i deset priča kratke forme (do 12oo karaktera).
Pod nazivom, Uramljena reč, radovi će biti dizajnirani i postavljeni u izložbenom prostoru SKC-a na Aprilskim susretima 2009. godine.
Molimo učesnike da šalju najviše po tri rada.
Radovi mogu biti već objavljivani.
Rok 25. januar 2009.
Radove slati na adresu skctribine@gmail.com
Knjiga odabranih radova sa prethodnih konkursa objavljena je ove godine, a projekat je predstavljen u Mariboru, Skoplju i Banjaluci.
Kontakt tel. 3602036
Autor projekta: Vesna Kapor
KIKINDA SHORT version 3.0
plan i program / programme
The Third Short Story Festival / Treci festival kratke price
KIKINDA SHORT
Tell me a story…
Pricaj mi…
June 25th till 29th 2008
Belgrade/Beograd
Sreda/Wednesday 21:15 / 9:15 pm
Garden of the Student Cultural Center / Basta SKC-a
Citaju/Authors read their stories: Roman Simic (Croatia), Vule Zuric (Serbia), Peter Hobbs (GB), Biljana Cucko, Nenad Saponja, Gost Iznenadjenja/Surprise Guest (Serbia), Gabor Virag (Hungary), Zvonka Gazivoda (Serbia), Polona Glavan (Slovenia), Damir Sabotic (Bosnia & Herzegovina), Martin Wanko (Austria), Srdjan Srdic (Serbia)
Cetvrtak/Thursday
16 h / 4 pm
Garden of Captain Misa’s Mansion / Basta Rektorata (Studentski trg 1)
Buy a beer to a writer / Casti pisca pivom
Ovo bi zapravo trebalo da radi biblioteka “Jovan Popovic” ali je pred bankrotom. Zato, ako biste zeleli da upoznate nekog od autora, pitate je/ga nesto o pisanju (iskljucivo o pisanju!!!), potrazite savet za svoju majstoriju, raspitate se o vremenskim prilikama u Engleskoj ili mogucnostima za dobijanje austrijske vize…
This should actually be done by the Jovan Popovic Library, but it is near to going bankrupt. So if you’d like to meet an author, ask him/her something about writing (nothing but writing and writing only!!!), ask for a piece of advice on a masterpiece of your own, you can also find out something about weather in England or the possibilities of getting the Austrian visa…
Oni su svi tu…
They are all there…
…dok ih ljudi iz biblioteke ne sklone, jer u:
…until the people working in the library ask them to move, because at:
--------------------------------------------------------------------------------------------
21:30h / 9:30 pm
u/in
Garden of the Student Cultural Center / Basti SKC-a
Citaju/Authors read their stories:Ann Cotton (Austria), Andrija Skare (Croatia), Clare Wigfall (GB), Bojan Babić (Serbia), Agnieszka Klos (Poland), Goran Bogunovic (Croatia), Pol Ewen (GB), Melina Kameric (Bosnia & Herzegovina), Joana Rozsak (Poland), Marcelo (Serbia), Svetlana Zuchova (Slovakia)
Petak / Friday 21:00/ 9 pm
Garden of National Library „Jovan Popovic“ - KIKINDA:
Basta NB “Jovan Popovic” - KIKINDA:
Citaju/Authors read their stories: Vule Zuric (Serbia), Peter Hobbs (GB), Biljana Cucko, Nenad Saponja, Gost Iznenadjenja/Surprise Guest (Serbia), Gabor Virag (Hungary), Zvonka Gazivoda (Serbia), Polona Glavan (Slovenia), Damir Sabotic (Bosnia & Herzegovina), Martin Wanko (Austria), Srdjan Srdic (Serbia)
After party: band JUTRO
Subota / Saturday 21:00/ 9 pm
Garden of National library „Jovan Popovic“ - KIKINDA:
Basta NB “Jovan Popovic” - KIKINDA:
Citaju/Authors read their stories:Ann Cotten (Austria), Andrija Skare (Croatia), Clare Wigfall (GB), Bojan Babić (Serbia), Agnieszka Klos (Poland), Goran Bogunovic (Croatia), Pol Ewen (GB), Melina Kameric (Bosnia & Herzegovina), Joana Rozsak (Poland), Marcelo (Serbia), Svetlana Zuchova (Slovakia)
After party: band DAMBALA
Posmatraju (sve vreme)/ Watching (all the time): Miljenka Buljevic, Vanja Pavlovic, Marko Pogacar (Croatia), Roland Orscik, Apad Kolar (Hungary), Jasmina Vrbavac, Biserka Rajcic (Serbia)
Translators / Prevodioci: Vladislav Vukotic, Ivana Ristov, Biserka Rajcic, Dalibor Sokolovic, Ana Ristovic, Tanja Brkljac
Vizuelni identitet festivala / Visual identity of the Festival: Branko Markovic
Organizator/Organizer: Narodna biblioteka „Jovan Popovic“/National Library „Jovan Popovic“ - KIKINDA
Koordinator projekta/Project manager: Srdjan Papic (srdanpapic@gmail.com)
Tnx to: VESNA KAPOR, Jelena Stojanovic, Tanja Ljubisavljevic, Ana Skrbic, Marija Panic
Hvala: SO Kikinda, Ministarstvu kulture i medija republike Srbije, Pokrajinskom sekretarijatu za obrazovanje i kulturu, Novi Sad, Austrijskom kulturnom forumu, Baniniju, Naftagasu – Severni Banat i, svakako, Studentskom kulturnom centru iz Beograda.
Thank-yous to: Municipality of Kikinda, Ministry of Culture of the Republic of Serbia; Provincial Department of Education and Culture, Novi Sad; Das Kulturforum Belgrad, Banini, Kikinda; Naftagas – Severni Banat ; Student Cultural Center, Belgrade
Medijska podrska/suported by: VREME newsweek
KIKINDA SHORT – verzija 3.0
Pricaj mi…
25. i 26. jun u 21h – basta SKC-a, Beograd
27. i 28. jun u 21h – basta Narodne biblioteke „Jovan Popovic“ – Kikinda
Na trecem festivalu kratke price KIKINDA SHORT dolazak je potvrdilo ravno tridesetoro ucesnika iz devet evropskih zemalja. Ovogodisnja zemlja – specijalna gost festivala je Velika Britanija i nju predstavljaju troje renomiranih mladih autora, Kler Vigfal, Pol Ivin i Piter Hobs. Poslednji od njih se 2007. nasao u najuzem izboru za International IMPAC Dublin award, “njinternacionalniju i najbogatiju knjizevnu nagradu na svetu”, kako se nezvanicno naziva ova nagrada zbog iznosa od 100.000 evra koliko dobija pobednik.
Pocasni gost koji je istovremeno i pisac i kriticar je Nenad Saponja i on dovodi gosta iznenadjenja. Kao dobitnik nagrade DJura DJukanov pozvana je Biljana Cucko, domacin festivala je mladi kikindski pisac Srdjan Srdic, predstavnik sweet 60’s generacije je Vule Zuric, a zbog proslogodisnjeg insisitiranja publike da je cuje na bis, vajld kartu dobila je Melina Kameric iz Sarajeva.
Austriju predstavljaju Martin Vanko i An Koten, BiH Damir Sabotic, Hrvatsku Roman Simic, Goran Bogunovic i Andrija Skare. Sa novom madjarskom proznom scenom upoznace nas Gabor Virag poznatiji pod pseduonimom Aron Blum, iz Poljske dolaze Agnjeska Klos i Joana Rozak, Slovacku predstavlja Svetlana Zuhova, iz Slovenije stize Polona Glavan dok srpsku kratku pricu brane Bojan Babic, Zvonka Gazivoda i Marko Selic – Marcelo.
Kao dodatna podrska autorima pozvani su urednici i prevodioci na madjarski Roland Orscik i Arpad Kolar, Vanja Pavlovic i Miljenka Buljevic iz zagrebacke Bookse, urednik Zareza Marko Pogacar, novinarka i kriticarka Jasmina Vrbavac, kao i prevodilac sa poljskog Biserka Rajcic.
Organizator festivala KIKINDA SHORT je Narodna biblioteka “Jovan Popovic” iz Kikinde dok je koordinator projekta Srdjan Papic.
понедељак, 15. децембар 2008.
KIKINDA SHORT 02
KIKINDA SHORT 02
Belgrade/Kikinda
June 2007.
…naposletku, sta se moze uciniti za pet minuta? Ako, dakle, niste sticajem okolnosti, u medjuvremenu, vec okoncali ili produzili zivot, tada je pet minuta dovoljno makar za citanje ili slusanje krace price. U odnosu na smrt ili na zivot, u odnosu na duzu psovku ili na kraci let avionom, u odnosu na mnogo toga, petominutna prica je malo. Mada, ko vas pa sprecava da ucinite nesto vise?
…and finally, what can you do within five minutes? So, if you haven’t, by some convergence of circumstance, ended a life or prolonged one, five minutes are just good enough to listen or read a short story. Compared to death or life, compared to a longer curse word or a short flight, compared to a lot, a five-minute story is just a little. Although, is there anything preventing you from doing something more?
Authors:
Special guest
Slobodan Tisma. Born in Stara Pazova in 1946. Since 1950 lives in Novi Sad. In the end of sixties and in the starts of seventies he has been publishing in the literature magazines and show interests in conceptual art. He has also been victim of an ugly incident at „Tribina mladih” in Novi Sad. He is married with poet Jasna Manjulkov. Has son Filip. During eighties engaged in rock'n roll. Published: «Marinizmi», 1995., «Vrt kao to», 1997., «Blues diary», 2001. i «Urvidek», 2005.
Got «Stevan Sremac Award» for «Urvidek»
Critic/short story writer
Vasa Pavkovic. Born in 1953 in Pancevo. Graduated at Faculty of Philology in Belgrade. MA in the sam institution. One of the editors for Serbian Dictionary. Works at Institute for Serbian Language in Belgrade.
Published more than 40 books of fiction, poetry, critics, history of Serbian literature... Short story collections: Monstrum i druge fikcije (1990), Macije oci (1994), Hipnotisan (1996), Poslednji sticenik noci (2001, 2004). His texts appears in more than 20 countries. Editing in Knjizevna rec (1984-1989), Sveske (1989-1996), Knjizevnost (1989-2003), Knjizevni glasnik (1998-2003), Prva knjiga Matice srpske (1990-2001), Kvartal (2oo3-2005).
Published critics in more than 50 various magazines, dayli and week newspapers. Winner of «Branko's Award», «Milan Rakic», «Milan Bogdanovic», «Karolj Sirmai», «Ramonda serbika»...
Guest of surprise
Goran Petrovic. Born in Kraljevo in 1961. He published the following books in over sixty editions: short prose pieces Saveti za laksi zivot (Advice for an Easier Life, 1989), novel Atlas opisan nebom (An Atlas Described in Heaven, 1993), collection of stories Ostrvo i okolne price (The Island and Other Local Tales, 1996), novel Opsada crkve Svetog Spasa (Siege of The Saint Salvation Church, 1997), novel Sitnicarnica „Kod srecne ruke“ (The Lucky Hand Five & Dime, 2000), collection of stories Bliznji (Closer, 2002), book of selected short prose Sve sto znam o vremenu (Everything I Know About Time, 2003), drama text Skela (Ferry, 2004) and collection of stories Razlike (Differencies, 2006).
Petrovic’s novels and stories have been translated into French, Russian, Spanish, Italian, Bulgarian, Slovenian, Polish, Ukrainian, Macedonian, English, German, Czech and Greek language.
Host
Petar Congradin. Born in Kikinda in 1948. He was awarded Pecat varoši sremskokarlovacke for poetry in 1974. Prose books: Izvod iz zapisnika (Extract from the Minutes,1999), Citaca proba (Reading Rehearsal, 2000), Mozdani kvar (Brain Break, 2001) , Briga (Worry, 2005). He publishes poetry and prose in magazines.
He lives in Kikinda and works as a professional athletic coach.
Austria
Denis Mikan was born 1974 in Podgorica. His childhood has spent in Zvornik, Bosnia. After beginning of war escape to South Africa. On the end of 1994 he’s moved to Austria. In 1998 for his first text in German got "Schreiben zwischen den Kulturen" award. Published his stories in many magazines and anthologies. He was a member of project “dieflut.at”. His novel “Emil” was printed in Austria and Serbia. Winner of "Hermann Lenz" fellowship and the ”Premium of Republic of Austria” prize.
Xaver Bayer. Born in Wiena, in 1977. Project manager of dieflut.at. Published three novels: "Heute könnte ein glücklicher Tag sein", "Die Alaskastraße" and
"Weiter" and a drama "Als ich heute aufwachte, aufstand und mich
wusch, da schien mir plötzlich, mir sei alles klar auf dieser Welt und
ich wüsste, wie man leben soll". Got many awards such as "Reinhard Priessnitz”, "Hermann Lenz" fellowship, the ”Premium of Republic of Austria” prize...
Peter Landerl. Born in Steyr (Lower Austria). Studied Germanic philology and geography in Wiena. Lecturer at Marc Bloch University in Strasbourg. Write critics for "Wiener Zeitung" and literature magazines "kolik" i"Literatur und Kritik". Write articles for many magazines ("Facetten, "die Rampe", "kolik", "DUM"...). Published novels "Happy together" (2003), and "Dunkle Gestalten" (2007), book of essay "Der Kampf um die Literatur. Literarisches Leben in Österreich seit 1980" (2005) and short story collection "Blaustern" (1998).
Sophie Anna Reyer, geboren am 20.12.1984. Erste lyrische Versuche mit 17 Jahren. Studiert Germanistik und Komposition bei Clemens Gadenstätter auf der Musikuniversität Graz. Arbeit mit der literarischen Gruppe "labyrinth"- Komposition elektronischer Musikstücke.
2005 wurde der Lyrikband "geh dichte" bei EYE-Literatur der Wenigerheiten veröffentlicht, 2006 die Komposition „ichsplitter“ für 2 Bassklarinetten und Elektronik beim Grazer Hörfest uraufgeführt.
Seit 2006 publiziert Sophie Reyer unter anderem in der „Kolik“. Neuere Texte erschienen in den „Lichtungen“, den „Manuskripten“ und der „Perspektive'“.
Bosnia and Herzegovina
Sejla Sehabovic. Born in Tuzla, in 1977. Graduated at Faculty of Philosophy in Tuzla. Teaching b/c/s languages and literature at “Ismet Mujezinovic” high school in Tuzla. Editor in “Razlika”, magazines for critic and art of theory. Engage in feministic studies and history of literature. Awarded with “William Joyner Center” fellowship, University of Massachusetts, Boston. Her story “Svijecnjak” has won at “Best cyber story” competition for 2003. Winner of first award at poetry marathon „Svatko moze pet minuta, nitko ne moze dva puta“ in Split, 2006.
Published book of poetry (“Make up”) and short story collection (“Car Trojan ima kozije usi”). Translation of her texts in English was published at De Monfort University, UK, in short anthology of Bosnian poetry “Blossoms and Shrapnels”
Her next book of short stories will be printed in Banja Luka, as an awarded manuscript at competition for short story of the year in organization of daily newspaper “Nezavisne”.
Melina Kameric was born 1972 in Sarajevo. Her short stories were published on Ekran price 01, Omnibus Inso(mno)lent P(r)ose, and Lica magazin. She is the winner of Ekran Price 04 literary contest. She works for HRM Queen Elisabeth. But she is not James Bond. She wirite. Short stories. And awaits Kruno to read her short stories and make her a litaterary star.
Aleksandra Cvorovic. Born on Febrary 10th , 1976 in Banja Luka. Graduated literature at Faculty of Philosophy in Banja Luka. Currently works toward a Ph.D in Sector for Library and computer science at Faculty of Philology in Belgrade. Member of an editorial boards in “Divan”, “Putevi”, “Album” and “Knjizevnik” magazines. Published two poetry books (“Sapat glinenih divova” and “Andjeo pod krevetom”) and one short story collection (“Monolog u solji kafe”). Collaboration for the collection of poetry “Rasejano a sabrano slovo” and for anthologies “Tragovi/Spuren”, “Nebo nad Banja Lukom”, “Nasukani na list lirike”...
Translated in German, English and Poland. Participated in many literature events in B&H, Serbia, Montenegro, Slovenia and Holland. Works as librarian at National and University Library in Banja Luka.
Bulgaria
Angel Igov is a fiction writer, literary translator, critic, and journalist. He was born on 3 July 1981 in Sofia and studied English Studies and Theory of Literature at Sofia University St. Kliment Ohridski. He has published two books of short stories: Sreshti na patya (‘Encounters on the Road’) in 2002 and K. in 2006, the first one being awarded the national Juzhna Prolet award for debut in fiction. He has also been awarded the Rashko Sugarev award for short story and the Boyan Penev award for literary criticism. He has published in numerous Bulgarian newspapers and magazines, and is currently permanent book reviewer at both the Kultura newspaper and the TV programme 5 x Riechter; beside that, he has also hosted several radio talk shows. Together with other young Bulgarian authors, he started an initiative called Liturne in which the authors would unexpectedly read their works in busy city squares or public parks. He has been involved in an informal network of European writers, journalists, and intellectuals, called Mind Europe. This year he was named in the four-member jury of the Vick award for contemporary Bulgarian novel.
Croatia
Dario Rukavina. Born in Zagreb in 1972. Published book of poetry “Tri dana” and short story collection “Buddha u supermarketu” Famous in Ex Yu blog-society with nickname Porto. Lives in Zagreb.
Mima Simic. Born in Zadar in 1976. Studied Comparative literature and English language in Zagreb. MA degree in Gender studies at Central European University in Budapest. Published stories, critics and translations in daily, week and literature magazines (“Jutarnji list”, “Quorum”, “Libera libra “, “Studium”, “Nacional”...). Coautorship in “Libido.hr”, “Poqueerene price”, “Ekran price”, “Najbolje hrvatske price 2005”, “Na trecem trgu” etc.
“Pustolovine Glorije Scott” is her own book of short stories.
Co-vocal and cofounder in band “Drvena Marija”. LGBT activist. Lives in Zagreb.
Hungary
Darabos Enikő. Born in 1975. in Szatmárnémetiben (Romania). Graduated Hungarian and English language and literature at Faculty of Philosophy in Babeş-Bolyai. MA and Ph.D at Faculty of Philosophy in Szeged. Teaching at University in Szeged. Essays and translations published in Kalligram, Jelenkor, Alföld, Ex-Symposion. Short stories published in Fosszília, Élet és Irodalom i Kalligram.
Serbia
Marko Vidojkovic. Born in Belgrade in 1975. One of the most popular young writers in Serbia.
Novels: „Ples sitnih demona“ (2001), „DJavo je moj drug“ (2002), „Pikavci na plazi“ (2003), „Kandze“ (2004) and „Sve crvenkape su iste” (2007). Published more than thirty stories in „Knjizevni magazin“, „Duga“, „Ekspres“ i „Blic news“. Poland edition of „Ples sitnih demona“ has been published in 2005, German edition was printed by Horlemann Verlag in the same year.
Sing in punk bend “On the Run”
Ivan Potic. Born in Zajecar in 1972. Graduated History of art at Faculty of Philosophy in Belgrade. Two short stories collections: „ Vratolomije“ (2003) and „To sto je stvorilo coveka“ (2005). Stories and poetry published in Serbian and Croatian magazines „Povelja“, „Razvitak“, „Treci trg“ and ”Ka/Os”.
Works in Historical archive „Timocka krajina“ in Zajecar as a librarian.
Translators: Milan Prtenjak, Ivana Ristov, Vladislav Vukotic, Aleksandar Hofman i Andrija Mitrovic
Thanks: Municipality of Kikiknda, Pro Helvetia, Belgrade; Ministry of Culture of the Republic of Serbia; Provincial Department of Education and Culture, Novi Sad; Das Kulturforum Belgrad, Banini, Kikinda; Naftagas – Severni Banat ; Student Cultural Center, Belgrade
Hvala: SO Kikinda, Pro Helveciji, Beograd, Ministarstvu kulture i medija republike Srbije, Pokrajinskom sekretarijatu za obrazovanje i kulturu, Novi Sad, Austrijskom kulturnom forumu, Baniniju, Naftagasu – Severni Banat i, svakako, Studentskom kulturnom centru iz Beograda.
Medijska podrska/suported by: VREME newsweek
Zoltan Nemet
http://www.ujszo.sk/clanok.asp?vyd=20070721&cl=193138
U svim kulturama je moguće pronaći otvorenu, razumnu publiku i ne treba štedeti snagu za samospoznaju i u mnogim slučajevima samokritiku jedinke i kolektivnog identiteta.
Zašto onda ipak putujem u Beograd? Kasnije sam saznao da za to postoji više razloga. Prvo, zato što je kikindski festival Kikinda short 01 bio toliko uspešan da je do danas izrastao u drugi najveći književni događaj posle beogradskog sajma knjiga, kao drugo, ipak je to centar srpske književnosti, a kao treće ovaj mali vojvođanski gradić na taj način bolje uspeva da se uključi u centar srpske književnosti ako po njemu nazvani festival beletristike počinje u glavnom gradu.
Ali ne trčimo toliko unapred! Još uvek putujem u vozu između Subotice i Novog Sada, sa knjigom u ruci, i žurim na festival kratke priče - Kikinda short 02, koji je dobio podnaslov kratko i jasno. Zbirka koju držim u ruci pisana je na četiri jezika, možemo čitati malu prozu, kratku prozu, jednominutnu, short story, kome se kako dopada na mađarskom, makedonskom, slovenačkom i srpskom jeziku. U uvodu zbirke Srđan Papić, idejni tvorac i glavni organizator, takođe pisac, štaviše pisac kratke proze govori o mogućnostima ovog žanra. Počinje ovako: „Kad god se povede razgovor o kratkoj priči kao žanru, nemoguće je izbeći i nepominjanje njenog odnosa prema romanu. (...) Proučavaoci žanra/žanrova često izražavaju svoje čuđenje zbog takvog odnosa, uglavnom ga zasnivajući na sociološkom i recepcijskom elementu, odnosno, pretpostavci da kratka priča najviše odgovara današnjem ritmu života.”(citat iz knjige)
Mislim na Erkenja i na to, ko u današnje vreme ima volje da čita roman od tristo strana – naravno, tada se čovek odmah seti, da višečasovno ritmično ljuljanje u vozu nije za jednominutnu prozu, tj. ako ljudi nešto još i čitaju, onda je to upravo roman, a ne poezija ili kratka proza. Izgleda da je Papiću ovo drugo palo na pamet, jer u sledećem pasusu nastavlja ovako: „Nedovoljna popularnost kratke priče je bila i od izvesne koristi samom žanru. Ograničeni dometi i mali uticaj na širu čitalačku publiku kratku formu je poštedeo trivijalizacije i ko god je književnost shvatao kao sredstvo, a ne potrebu, okrenuo se lukrativnijim žanrovima. Ukratko, Paolo Koeljo, Sidni Šeldon ili Džena Džejmison neće napisati kratku priču. A zbog onih koji će je ipak napisati, pokrenut je ovaj festival.” (citat iz knjige). Mislim na Kortasara, na neprestižnog argentinsog pisca i njegove dulimane i fame, odnosno na kratku priču pod naslovom Spojeni parkovi – kao na veliku književnost. Kasnije saznajem da je Srđan Papić učestvovao i u antologiji pod naslovom Projekat Kortasar. Voz me vozi sve dublje u Srbiju, u pravcu sever-jug: ova ogromna ravnica je Vojvodina, multikulturalna, široka, severno srpska pokrajina sa srpskim, mađarskim, slovačkim, hrvatskim, rumunskim, rusinskim stanovništvom. Kako nastavlja Srđan Papić? „Dugogodišnja izolacija u kojoj se Srbija našla odrazila se svakako i na literaturu, te je sasvim jasno uočljivo da je srpskoj književnoj sceni potrebno jedno veliko provetravanje. Sa tom činjenicom se slaže većina poznavalaca srpske literature, ali se ona pri realizaciji najčešće svodi – metaforički rečeno – na to da se ukućani jure po sobi i tako pokušavaju da naprave malo promaje umesto da neko konačno otvori prozor”(citat iz knjige)
Neću da eksperimentišem sa promajom, radije sam listam dalje. Na primer, Enes Halilović, mladi srpski pisac u svojoj priči pod naslovom Majstori kratkih priča upućuje na slovenačkog pisca Ivana Cankara. Tekst mu se sastoji od dve rečenice: „Kaže mi Ivan Cankar da su samo kamenoresci ispekli zanat kratke priče. Oni mogu sve između rođenja i smrti da svedu na jednu crticu.”(citat iz knjige). U zbirci mi je postala najomiljenija kratka proza srpskog pisca Siniše Soćanina pod naslovom Dvoje:
„On je njoj otkinuo uvo.
Ona je njemu iskopala oko.
On je njoj, onda, iščupao nos iz korena.
Na to, ona njemu precepi usta načetvero.
On joj tada uze ruke i odseče ih i jednom potezu.
Ona njemu otfikari noge, ne trepnuvši.
Razjaren, on njoj onda iskopa oči, precepi usta načetvero, i otfikari noge, ne trepnuvši, a ona njemu, razjarena, otkide uvo, iščupa nos iz korena, i odseče ruke u jednom potezu.
Stadoše da predahnu.
Pogledaše se, bolnim jamama u glavi umesto očiju.
Toliko su, onako izranjavani, ličili jedno na drugo, da se momentalno ponovo zavoleše.”(citat iz knjige)
Dok stižem u Beograd, nakon pročitane knjige, zaista me zanima ovogodišnji festival. Kao što saznajem na ovogodišnjem festivalu je prikazana književnost šest zemalja sa više od dvadeset učesnika i više od pedeset tekstova čije je prvo stanište bilo 28. juna 2007. u beogradskom studentskom klubu u SKC-u, a druga stanica je bila u vojvođanskoj, kikidskoj, Narodnoj biblioteci, gde je 29. i 30. juna gostujuća autorska garda imala prilike da čita svoje tekstove – u dva poluvremena, sa različitim ekipama prikazavši savremenu kratku prozu. Kao odgovor na moje pitanje, Srđan Papić, idejni tvorac i koordinator Festivala mi je rekao da, iako je centar festivala kratke proze Kikinda jer je organizator kikindska Narodna biblioteka „Jovan Popović”, smatraju da je neophodno prisustvo i u Beogradu. Otvoreni su ka underground liberalnoj i konyervativnoj, kao i prema neoavangardnoj književnosti. Najviše su zainteresovani za savremene, mlade autore kratke proze, generacije rođene sedamdesetih i osamdesetih godina, ali svaki Festival ima „domaćina” – pisca iz Kikinde, „specijalnog gosta”, „počasnog gosta” i „gosta iznenađenja” kojeg poziva počasni gost, a čiji je identitet do poslednjeg trenutka nepoznat i organizatoru. Ovi gosti su uglavnom pripadnici starijih generacija. Ove godine je specijalni gost festivala bio Slobodan Tišma, počasni gost Vasa Pavković, a gost iznenađenja je bio dobitnik NIN-ove nagrade Goran Petrović. Vera Udicki, direktor kikindske Narodne biblioteke „Jovan Popović”, organizatora Festivala, izjavila je da su, za razliku od prošle godine kada su pisci bili, uglavnom, iz zemalja bivše Jugoslavije, te je bila zastupljena srpska, slovenačka i makedonska književnost (Mađarska je imala poseban status jer je Balaž Pap predstavljao mađarsku književnost), ove godine proširili krug pozvanih, te je festival dobio međunarodni karakter. Između ostalih Šejla Šehabović, Melina Kamerić i Aleksandra Čvorović stigli su iz Bosne i Hercegovine, Mima Simić i Dario Rukavina iz Hrvatske, Denis Mikan, Peter Landerl, Ksaver Bajer i Sofi Rajer iz Austrije, Angel Igov iz Bugarske, Ivan Potić i Marko Vidojković iz Srbije, Eniko Daraboš i Roland Orčik- iz Mađarske.
Po rečima Rolanda Orčika, izbor je pao na Eniko Daraboš jer su glavni organizatori iz Srbije zahtevali autorku rođenu između 1973. i 1985. koja je prisutna u savremenoj mađarskoj književnosti kao pisac kratke proze. Učešće Eniko Daraboš je imalo izuzetan uspeh jer su u Beogradu njeno čitanje proze izabrali za pregled Festivala na srpskoj državnoj televiziji, a sutradan je odgovarala na pitanja novinara mađarske redakcije kikindske televizije. Državna televizija? – možemo postaviti pitanje. Da, organizatori Festivala kratke priče u Srbiji smatraju veoma važnim učešće u medijima – Srđan Papić je rekao da je Festival najavljen u dnevnim novinama sa najvećim brojem tiraža na pola strane i da Festival izrasta u jednu od najznačajnijih manifestacija vezanih za književnost. Možda je zahvaljujući i tome čitanje proze bilo pred punom salom i u Beogradu i u Kikindi. Manifestaciju je publika pratila sa puno pažnje – pritom je u Beogradu to trajalo skoro tri sata.
Festival u Beogradu je započeo Marko Vidojković, mladi talenat beogradskog underground-a cinično-elegičnom bolničkom pričom, zatim je sledio Goran Petrović – iz njegove novele smo saznali šta se može dogoditi za jedan, dva, tri ... pet minuta. Njegovo pisanje se može protumačiti i kao suočavanje sa mogućnostima short story-ja. Šejla Šehabović, autorka iz Bosne je donela veoma osetljivu političku temu, tema njenog pisanja je Srebrenica, nedostatak nestalih, pobijenih ljudi, odnosno, sećanja na veze mladih parova u napaćenom gradu. Dario Rukavina, pisac iz Hrvatske, doneo je prepis jednog dela Karla Maja, a Aleksandra Čvorović, pisac iz Bosne, donela je dve priče. Prva priča se odigrava u Egiptu, u pustinji, a reč je o sto desetogodišnjoj „devici”, koja je doživela ove lepe godine u šoku nedostatka seksualnosti – ali zašto? U čemu je smisao život bez iskustva ljubavi? – postavlja pitanje Čvorovićeva. Glavni lik druge priče je, takođe, žena koja uživa u svojoj privlačnosti, ali njena ideologija nalaže da je cena slobode singl život, ne ulazi u dublje veze. Glavni lik priče Meline Kamerić, sa naslovom Made in Jugoslavia, smatra sebe Jugoslovenom, ali nakon raspada države, u formular za američku vizu ne može da upiše tu reč kao državljanstvo. Dok glavni lik razmišlja o tome šta da upiše u rubriku o državljanstvu, čitalac ili slušalac ima pravi uvid u problem identiteta na Balkanu. Na kraju, rešenje postaje upisivanje reči „ajvar” (naziv salate crvene boje od patlidžana, paprike i belog luka koja se koristi kao nacionalno jelo Srba). Šaljivi stil Meline Kamerić se toliko dopao beogradskoj publici da su je na kraju večeri aplauzom vratili na bis, te je mikropričama dalje zabavljala poštovanu publiku. Denis Mikan je pisac srpskog porekla koji živi u Austriji, piše na nemačkom jeziku, ali je za promenu svoj tekst pročitao na srpskom jeziku, dok je priče Petera Landerla, Ksavera Bajera i Sofi Rajer austrijskih pisaca koji su svoja dela čitali na nemačkom jeziku, publika mogla da prati sa prevodom na srpski projektovanim na veliko platno. Delo prvog gore navedenog pisca prikazuje analizu srpskog identiteta gledanog očinma stranaca, a motiv za povezivanje tekstova druga dva austrijska autora je seks: kod Bajera je ljubavna veza jedne teroristkinje levičarke prikazana više sa strane uživanja u seksualnosti, a u slučaju Rajerove je prikazan jedan nihilistični događaj koji opisuje, truli, odvratni, odbojni, spolja posmatrani, seksualni akt. Teme tekstova koji su se čuli u toku večeri, uglavnom se mogu uvrstiti u tri grupe: problem identiteta (samoograničavanje, nacionalne, religiozne teme, Balkan, polnost), seksualnost i iskorištenost (npr. glavni lik pisca iz Bugarske, Angela Igova, pati od fobije terorističkog napada) – odnosno, često se prepliću sve tri teme. Tako je na primer i tekst Eniko Daraboš pod naslovom Hajrá Jolánka! prikazao naivnu i iskorištenu žensku sksualnost sa prilično provokativnom oštrinom.
Jedan deo pisaca koji su čitali svoje priče u Beogradu, iste su čitali i u Kikindi, a neki su u Kikindi čitali drugo delo. Mogla bi se izdvojiti kratka proza Gorana Petrovića pod naslovom Knjiga, čiji je osnovna tema jedan streljački bataljon. Mogla bi se posvetiti pažnja tekstu Vase Pavkovića, beogradskog, srpskog pisca pod naslovom Priče leptira, tj. potresna priča o leptirima nestalim zbog globalnog zagrevanja zemlje: možeš videti samo ono što si fotografisao, postoji samo ono što si napisao.
Sedim u autobusu na relaciji Kikinda Segedin i razmišljam kako bi bilo dobro pisati o ovom festivalu – no, ne zato da bi postojao, jer on postoji i bez toga, već iz razloga što sam susreo jednu veoma iskrenu, ozbiljnu i nadasve prijatnu misao s Evropljanima u Evropi, na Balkanu. Šta je ta misao? Da je umetnost, književnost, vrednost bezgranična i da je uživanje u estetici bez razumevanja, empatije i tolerancije nemoguće. Tolerantni pristup srpske publike i kod najprovokativnijih tema dokazuje da je u svim kulturama moguće pronaći otvorenu, razumnu publiku i da ne treba štedeti snagu za samospoznaju i u mnogim slučajevima samokritiku jedinke i kolektivnog identiteta.
Dok putujem, razmišljam o tome kako bi bilo dobro kada bi po uzoru na stari vek na olimpijskim igrama dvadesetog veka beletristika učestvovala kao takmičarska disciplina. Mađarska književnost bi verovatno pripada samom svetskom vrhu. Već šezdesetih godina Ištvan Erkenj bi višestruko odbranio svoje olimpijsko zlato, svojom tzv. jednominutnom prozom, a možemo se podsetiti i zlatne generacije u pisanju kratke proze iz vremena između dva svetska rata, npr. novele za novčanik Endre Adija, hororističnu prozu Geze Čata, pisanja Friđeša Karintija ili - zlatom nagrađene „short story” tekstove Dežea Kostolanjija pod naslovom Fürdés – Kupanje i Paulina. U disciplini teorije književnosti pada mi na pamet monografija Beate Tomka pod naslovom A pillanat formái – Oblici trenutka u kategoriji kratke proze. Kada razmišljam o srednjoj generaciji savremenih mađarskih pisaca, setim se kratkih priča Lasla Garacija kao i apsurdnih humoreski Silarda Podmanickog (mlađe ne smem ni da napomenem), u mislima smo već na najvišem postolju. U Kikindi, Pekingu ili negde drugde.
NÉMETH ZOLTÁN
недеља, 14. децембар 2008.
KIKINDA SHORT 01
KIKINDA SHORT 01
November 2006
– Short Story festival - Festival kratke priče - Rövidpróza fesztivál - Фестивал на кус расказ - Festival kratke zgodbe
Kratka prica Madjarske, Makedonije, Slovenije i Srbije na sva cetiri jezika
Short story from Hungary, FYROM, Slovenia and Serbia in all those languages
sta trazi tatarin u metrou a cehov na nevskom prospektu_preljuba-prijaviti ili ne_kako stoje stvari_ko voli cure koje prave probleme_kako danas izjaviti ljubav_sta biva kad se zeli sve a moze malo_koliko kosta istina_na sta mirise zemlja dok ljubim Petru_je li sve pocelo kad je krenuo da zivi sam?
what a Tatar's looking for in a Metro Hypermarket and what Tchekhov's looking for in the Nevsky Prospect_adultery-admit it or not_how the things stand_who likes the girls that make trouble_how to tell somebody you love them these days_what happens when you want it all but you can do just a little_the cost of truth _the smell of the earth while I kiss Petra_did everything begin the moment he started living alone?
mit keres egy tatár a metróban csehov a névai sugárúton_félrelépés-bejelenteni vagy sem_hogy ityeg a fityeg _ki csípi a problémázó csajokat_hogyan fejezzük ki ma a szerelmet_mi van akkor, ha mindent akarnak, ám keveset bírnak el_mennyibe kerül az igazság_mire illatozik a föld, míg Petrát csókolom_minden akkor kezdődött, amikor egyedül kezdett élni?
што бара татар во метрото а чехов на невскиот проспект_прељуба-да се пријави или не_како е_кој сака девојки кои прават проблеми_како денес да се изјави љубов_што се случува кога се сака сè а се може малку_колку чини вистината_на што мириса земјата додека ја бакнувам петра_дали сè почна кога почна да живее сам?
kaj pocne tatar v metroju in cehov na prospektu neve_presustvo-prijaviti ga ali ne_kako stojijo stvari¬¬_kdo ljubi punce, ki delajo probleme_kako danes izpovedati ljubezen_kaj se zgodi, ko se veliko zeli, a malo dobi_koliko stane resnica_kaksen vonj ima zemlja, medtem ko se ljubim s petro_a se je vse zacelo takrat, ko se je odlocil, da bo zivel sam?
Autori/Authors: Pap Balázs, Enes Halilovic, Dusan Cater, Igor Isakovski, Sinisa Socanin, Milos Latinovic, Srdjan Papic, Mihajlo Pantic (special guest), Miodrag Raicevic (surprise guest)
Translators/Prevodioci: Orcsik Roland, Ana Ristovic, Ivana Ristov, Namita Subiotto, Kollár Árpád, Bilbija Mihály, Gabriella Gaál, Marija Panic and also Igor Isakovski and Dusan Cater
Visual identity of festival: Branko Markovic
November 2006
– Short Story festival - Festival kratke priče - Rövidpróza fesztivál - Фестивал на кус расказ - Festival kratke zgodbe
Kratka prica Madjarske, Makedonije, Slovenije i Srbije na sva cetiri jezika
Short story from Hungary, FYROM, Slovenia and Serbia in all those languages
sta trazi tatarin u metrou a cehov na nevskom prospektu_preljuba-prijaviti ili ne_kako stoje stvari_ko voli cure koje prave probleme_kako danas izjaviti ljubav_sta biva kad se zeli sve a moze malo_koliko kosta istina_na sta mirise zemlja dok ljubim Petru_je li sve pocelo kad je krenuo da zivi sam?
what a Tatar's looking for in a Metro Hypermarket and what Tchekhov's looking for in the Nevsky Prospect_adultery-admit it or not_how the things stand_who likes the girls that make trouble_how to tell somebody you love them these days_what happens when you want it all but you can do just a little_the cost of truth _the smell of the earth while I kiss Petra_did everything begin the moment he started living alone?
mit keres egy tatár a metróban csehov a névai sugárúton_félrelépés-bejelenteni vagy sem_hogy ityeg a fityeg _ki csípi a problémázó csajokat_hogyan fejezzük ki ma a szerelmet_mi van akkor, ha mindent akarnak, ám keveset bírnak el_mennyibe kerül az igazság_mire illatozik a föld, míg Petrát csókolom_minden akkor kezdődött, amikor egyedül kezdett élni?
што бара татар во метрото а чехов на невскиот проспект_прељуба-да се пријави или не_како е_кој сака девојки кои прават проблеми_како денес да се изјави љубов_што се случува кога се сака сè а се може малку_колку чини вистината_на што мириса земјата додека ја бакнувам петра_дали сè почна кога почна да живее сам?
kaj pocne tatar v metroju in cehov na prospektu neve_presustvo-prijaviti ga ali ne_kako stojijo stvari¬¬_kdo ljubi punce, ki delajo probleme_kako danes izpovedati ljubezen_kaj se zgodi, ko se veliko zeli, a malo dobi_koliko stane resnica_kaksen vonj ima zemlja, medtem ko se ljubim s petro_a se je vse zacelo takrat, ko se je odlocil, da bo zivel sam?
Autori/Authors: Pap Balázs, Enes Halilovic, Dusan Cater, Igor Isakovski, Sinisa Socanin, Milos Latinovic, Srdjan Papic, Mihajlo Pantic (special guest), Miodrag Raicevic (surprise guest)
Translators/Prevodioci: Orcsik Roland, Ana Ristovic, Ivana Ristov, Namita Subiotto, Kollár Árpád, Bilbija Mihály, Gabriella Gaál, Marija Panic and also Igor Isakovski and Dusan Cater
Visual identity of festival: Branko Markovic
субота, 13. децембар 2008.
about us
KIKINDA SHORT
short story festival in Serbia
Organizer: Public library Jovan Popovic, Kikinda
Project coordinator: Srdjan Papic
Since now we have more than 50 young storytellers from 13 countries from Europe.
We've published three books
We promoted Festival in Belgrade (Serbia), Zagreb(Croatia), Sarajevo (Bosnia and Herzegovina), Szeged (Hungary) and Maribor (Slovenia)
Contact: srdjanpapic @ yahoo.com
Every time there is a talk about short story as a genre it’s hardly possible not to mention its relation with novel, where that relation, in short, can be reduced to the constatation that short story is unjustly put aside and undeservedly underestimated. We can see this is true when we put the things vice-versa – in the studies on the characteristics of the novel as a genre the short story is hardly ever mentioned. Those who study the genre/genres often show their surprise due to this relation, basing it mostly on the social element and reception, that is to say on the assumption that the shortness of the story is mostly responsive to the rhythm of life nowadays, and therefore, the situation should be like this: when it comes to being read, it should be quite opposite to what the things stand, and people should bring more often a short story selection than a novel to the cash register in a bookshop. However, it’s highly likely that the reason of disregarding the short form lies in what is considered to be its advantage. In short, the speed of the enter and the even faster exit strategy disables it to compete with the other aspects of art/fun that find their purpose in offering the consumers the possibility of escaping from reality. The magic of short story is not what people search nowadays, it will not save you from the dullness of everyday life nor does it have enough room to lull you with the pictures of the worlds that are happier and more beautiful that the one you are in. That’s what makes the audience concentrated towards this form special - they don’t see the time spent with the book as another way of merely spending it but as a possibility of looking at reality from an unusual and quite a different angle, or of catching in just a minute something that is there in the air but can materialize and become touchable and solid only with a skillful writer. In short, it’s actually for such an audience that we started the short story festival.
short story festival in Serbia
Organizer: Public library Jovan Popovic, Kikinda
Project coordinator: Srdjan Papic
Since now we have more than 50 young storytellers from 13 countries from Europe.
We've published three books
We promoted Festival in Belgrade (Serbia), Zagreb(Croatia), Sarajevo (Bosnia and Herzegovina), Szeged (Hungary) and Maribor (Slovenia)
Contact: srdjanpapic @ yahoo.com
Every time there is a talk about short story as a genre it’s hardly possible not to mention its relation with novel, where that relation, in short, can be reduced to the constatation that short story is unjustly put aside and undeservedly underestimated. We can see this is true when we put the things vice-versa – in the studies on the characteristics of the novel as a genre the short story is hardly ever mentioned. Those who study the genre/genres often show their surprise due to this relation, basing it mostly on the social element and reception, that is to say on the assumption that the shortness of the story is mostly responsive to the rhythm of life nowadays, and therefore, the situation should be like this: when it comes to being read, it should be quite opposite to what the things stand, and people should bring more often a short story selection than a novel to the cash register in a bookshop. However, it’s highly likely that the reason of disregarding the short form lies in what is considered to be its advantage. In short, the speed of the enter and the even faster exit strategy disables it to compete with the other aspects of art/fun that find their purpose in offering the consumers the possibility of escaping from reality. The magic of short story is not what people search nowadays, it will not save you from the dullness of everyday life nor does it have enough room to lull you with the pictures of the worlds that are happier and more beautiful that the one you are in. That’s what makes the audience concentrated towards this form special - they don’t see the time spent with the book as another way of merely spending it but as a possibility of looking at reality from an unusual and quite a different angle, or of catching in just a minute something that is there in the air but can materialize and become touchable and solid only with a skillful writer. In short, it’s actually for such an audience that we started the short story festival.
Пријавите се на:
Постови (Atom)