четвртак, 30. април 2009.

Književna nagrada „Laza K. Lazarević“

Književna nagrada „Laza K. Lazarević“ za 2009 godinu

Na sednici održanoj 27 aprila, Kulturni centar iz Šapca dodelio je književnu nagradu „Laza K. Lazarević“ za 2009 godinu za najbolju neobjavljenu savremenu srpsku pripovetku. Ovogodišnja nagrada je sedamnaesta po redu, a na konkurs je za razliku od dosadašnjih godina prispelo najviše, 286 priča iz Srbije, Republike Srpske, Crne Gore, Austrije Nemačke...

Žiri je radio u sastavu:
Mileta Aćimović Ivkov, književnik i književni kritičar iz Beograda (predsednik)

Zoran Mandić, književnik i književni kritičar iz Sombora

Aca Vidić, književnik i urednik izdavačke kuće „Intelekta“iz Valjeva
Nagrada je jednoglasno dodeljena Srđanu Srdiću iz Kikinde za pripovetku „SLOW DIVERS“.
Nagrada koja se sastoji od novčanog iznosa i plakete svečano će biti uručena u utorak, 22 maja 2009 godine u 20.00 sati u velikoj sali Kulturnog centra u Šapcu.

среда, 15. април 2009.


Kikinda short story festival

Vanishing Polish girls

In 2008, authors Clare Wigfall (winner of the 2008 BBC National Short Story Award), Peter Hobbs and Paul Ewen were invited to Serbia by the organisers of the Kikinda Short Story Festival to read from their work and meet local writers.

They had a great time and they ate a lot of meat.

Once they had returned to the UK, the organisers asked them some questions about their experience. We are pleased to publish Clare's answers below.

What is your opinion about the idea and the organisation of the Kikinda Short Story Festival?

The Kikinda Short festival is one of the most fun literary festivals I've had the pleasure to attend. The festival had an amazing vibrancy and energy, perhaps because the majority of the authors are from the younger generation of writers, but also I believe because it treats literature like a living, breathing thing, not something that should be put up on a pedestal. I'm thinking, for example, about the ‘Buy an Author a Beer’ afternoon, which was a great idea. There was also a wonderful blackly comic and crazy element to the organisation of the festival (the vanishing Polish girls, the miniature minibus we all had to fit in, the threatened thunderstorms that almost called the whole thing off, the Turbo-folk band in the Kikinda pub, the MAMMOTH...), we never knew quite what to expect, but that was all part of the fun.

Did any of the other participants' stories appeal to you the most?

It was fascinating to hear all of the other participants' stories, I think especially for us British authors because unfortunately so little translated literature is published in the UK, so we get very little exposure to the writing of other European nations. While the stories highlighted how very different our life experiences have been, spending time with the other young authors also showed us how much we share in common. That was really exciting.

What are your impressions of Kikinda and Serbia?

The festival gave me a great impression of Kikinda and Serbia, and also of the warmth of the Serbian people, but I don't think I've ever eaten so much meat in my life! Serbians certainly like their meat. Good thing none of us were vegetarians! Kikinda was truly a charming town. The ancient mammoth was definitely something I’ll never forget, and I thought the hotel was also amazing – it should be preserved by the World Heritage Organisation as an example of communist decadent architecture.

I hope that our British contingent also managed dispel a few myths about British people. One Serbian student I was chatting with over a beer told me that he was really surprised we were all friendly and down-to-earth as he had thought us British writers would be 'snobs who would think themselves better than everyone else' – I think that's why intercultural festivals such as Kikinda Short are so incredibly important as they help to improve social understanding.

How promising is writing short stories nowadays?

I'm very passionate about short stories – I love to write them and I love to read them. As a literary form, I think the short story is very special and unique. There's an intensity you can get in a short story which wouldn't be possible to sustain in a longer work. I think I also enjoy them because they can be very intellectually demanding and despite their brevity they can haunt you long after you’ve finished the last line. So it saddens me that so many readers and publishers are resistant to short stories. I don’t know why, really. I think they’re missing out. But it does make you aware that you’re creating something that will have only a limited readership, although knowing that doesn’t stop me writing short stories.

What do you think about the status of the short story genre in Serbia, especially in comparison with the situation on your country’s literary scene?

It struck me that there is less prejudice in Serbia to the short story form, and perhaps for that reason more younger writers interested in writing them. Certainly in Britain, it’s almost impossible to publish short stories if you’re a first-time writer, and therefore young short story writers are few and far between. I was impressed also by how large and enthused the audiences were, especially in Kikinda (in Belgrade we had the unfortunate luck of clashing with some important matches for the European Football Cup which understandably cut down our audiences!). It seemed to me that there were people from all walks of life – young and old – all of them keen to listen to the stories the authors were reading. The amount of media coverage the festival received was also notable – coverage both in the press and on national television. That was refreshing to see because in England I’m afraid a short story festival would be deemed of such limited interest it would be largely ignored by the media, which is a shame.

What are you working on these days?

I’m writing more stories. My editor at Faber would like me to do another collection and I’m happy to oblige. I also have some larger projects in mind – novels maybe, we’ll see. And I’ve just finished doing a children’s picture book which will be published next year – it’s about a chihuahua!

Kikinda na Granti

Kikinda Short Story Festival

Peter Hobbs writes in to say:

‘I’m back from the Kikinda Short Story Festival in Serbia and thought you might be interested by a brief report. It’s a fantastic festival for writing from Eastern Europe, with (mostly young) authors from Serbia, Bosnia, Croatia, Slovenia, Poland, Austria and Slovakia. Great Britain was the guest nation this year, and represented by Clare Wigfall (the winner of the National Story Award this year), Paul Ewen (of London Pub Reviews fame) and myself. We read two nights in Belgrade, and then two nights up north in Kikinda (a lovely town justly proud of its mammoth – not only did we get a guided tour of the bones but were also treated to a 3-D movie on the subject).

‘It was a fantastic experience – eye-opening to the range and quality of literature being produced in the region, almost none of which gets translated into English. (All the stories read were translated so that we could follow them). I think we represented our country well – enough for some coverage on national television and an invitation to return next year. Clare was a big hit especially – aside from being introduced as ‘a beautiful English lady, like from the movies’, her stories were greatly admired by all, including the Serbian guests of honour, authors Danilo Nikolić and Nenad Šaponja (the latter is also the leading editor of translated fiction in Serbia).

‘There was real interest in the state of British literature – they’re familiar with Ian McEwan, Martin Amis and Julian Barnes, and were very keen to find out what else was going on. So it was a great opportunity for all of us to catch up with what’s been going on elsewhere in writing.

‘The only downside was that no one was even remotely interested in funding UK involvement in what’s ultimately an important festival for writers and for literature (even the British Council, with their professed interest in ‘regional’ activities). So full credit to organisers Srdjan Papic and the Kikinda National Library for making it happen regardless.’

уторак, 14. април 2009.

Otrovno mleko maslačka

Otrovno mleko maslačka
Vide Ognjenović u Arhipelagu

Otrovno mleko maslačka, knjiga priča Vide Ognjenović nagrađena Andrićevom nagradom za najbolju pripovedačku knjigu godine, upravo je doživela novo izdanje. Knjiga je objavljena u ediciji „Zlatno runo“ Izdavačke kuće Arhipelag, čiji je Vida Ognjenović ekskluzivni autor. Pogovor ovom izdanju knjige Otrovno mleko maslačka napisao je književni kritičar Mihajlo Pantić.
Premijerno predstavljanje novog izdanje knjige priča Otrovno mleko maslačka biće u Novom Sadu, na javnom čitanju Vide Ognjenović u Galeriji Matice srpske 15. aprila u 18 časova. Čitanje i razgovor sa čitaocima odvija se u okviru Trećeg međunarodnog festivala proze u Novom Sadu – Prozefest. U četvrtak 16. aprila u 11 časova Vida Ognjenović će, zajedno sa Đerđom Konradom, u Svečanoj sali Gimnazije „Jovan Jovanović Zmaj“ razgovarati sa učenicima ove gimnazije.
Prepoznata u kritici kao vrhunski izraz književne evokacije, knjiga priča Otrovno mleko maslačka na sugestivan način obnavlja izrazite ljudske sudbine, kulturne i društvene epohe, minule svakodnevice i časove epifanije u njima, a sve to uspostavljajući nesvakidašnji srednjoevropski i panonski horizont moderne srpske književnosti. U pričama Vide Ognjenović pulsira uzbudljiv život i događaji izrazite punoće. Pripovedajući ono što je vredno priče i čineći to bogatim, raskošnim i književnom funkcionalnim jezikom, proze Vide Ognjenović predstavljaju izraz poverenja u priču i posvećenosti zadovoljstvu, vedrini i smislu pričanja. Otuda Otrovno mleko maslačka jeste jedna od najboljih knjiga priča u srpskoj književnosti novijeg vremena.

среда, 8. април 2009.

Nagrada za Jelenu Lengold

Nagrada “Biljana Jovanović“ za

Jelenu Lengold i knjigu „Vašarski mađioničar“

Nagrada „Biljana Jovanović“ za 2008. godinu dodeljena je Jeleni Lengold za knjigu priča „Vašarski mađioničar“ u izdanju „Arhipelaga“ iz Beograda. Odluku o nagradi jednoglasno je doneo žiri u sastavu: Božo Koprivica (predsednik), Vladislava Gordić Petković, Ana Ristović, Milan Đorđević i Milovan Marčetić.

Nagradu „Biljana Jovanović“, koja se dodeljuje za knjigu godine u svim književnim žanrovima, osnovalo je Srpsko književno društvo.

U saopštenju Žiri posebno naglašava uverljivost pripovedanja i istančanu psihologiju u pričama Jelene Lengold. „Obazrivo i nenametljivo, a istovremeno potresno i erotski intrigantno, Jelena Lengold analizira slike iz života žene, istražuje tegobne teme starosti i smrti, iščeznuća lepote i gašenja emocija. U poetičkom ključu bliskom Biljani Jovanović, autorka pripoveda o mogućim (a pukim slučajem izbegnutim) tugama i ljubavima, o odlaganom samoubistvu, o neizlečivoj usamljenosti u okruženju bez obeležja, u prostoru gde su politika i istorija pod suspenzijom“, kaže se u saopštenju Žirija.

Nagrada „Biljana Jovanović“ biće uručena Jeleni Lengold na godišnjoj skupštini Srpskog književnog društva.

понедељак, 6. април 2009.


Kikinda short – dvojka

Kratka priča Austrije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Mađarske i Srbije Zbornik priča s festivala Kikinda Short, Narodna biblioteka „Jovan Popović“, Kikinda, 2008

Premda će u predstojećoj 2009. godini obilježiti tek četvrtu obljetnicu postojanja, festival kratke priče Kikinda short već zaslužuje biti ubrojan, po kvaliteti i raznolikosti autora koje okuplja, među značajnije kulturne projekte na južnoslavenskim područjima od raspada SFRJ naovamo. Jedan od razloga takvog, za eksjugoslavenske prilike nesvakidašnje brzog uspjeha, zasigurno možemo tražiti i u vrlo dobroj koncepcijskoj izbalansiranosti festivala. Naime, on istodobno funkcionira kao sve značajniji topos okupljanja autora srednjejužnoslavenskog izričaja, zatim onih iz širega regiona – Srednje, Jugoistočne i Istočne Europe – te, naposljetku, kao sveeuropska manifestacija otvorena za jezični i kulturalni pluralizam Kontinenta. Dojam ovakvoga, višestruko kodiranog programskog kursa ostavlja i čitanje zbornika Kikinda short dvojka, koji donosi pripovijesti s druge inkarnacije Festivala (2007).

Dvojka okuplja sedamnaestoro autora i autorica, od kojih dvanaest piše srednjejužnoslavenskim, troje njemačkim, jedna mađarskim i jedan bugarskim jezikom. Svi autori učesnici regularnoga dijela programa (ne računajući, dakle, posebne goste) pripadaju naraštajima rođenim od šezdesetih naovamo, što znači da u stariju skupinu spadaju oni čije se spisateljsko sazrijevanje manje-više podudaralo s ratnim godinama u bivšoj Jugoslaviji, a oni se najmlađi bivše države vjerovatno jasno ni ne sjećaju. Programsku orijentaciju usmjerenu na „mlađe“ (nužna, ma koliko nepouzdana ili često nerelevantna odrednica) u pogovoru iznosi i koordinator Festivala Srđan Papić. Pritom generacijsku paralelu s godinama raspada ne spominjem slučajno, budući da se ona ne samo nameće po golom pozitivističkom kriteriju (godinama autora), već i zauzima središnje mjesto u najproslavljenijoj od uvrštenih proza, kultnoj priči Meline Kamerić Made in Yugoslavia. Na pozadini iseljeničke tematike, skicirajući psihološki teror proizveden sveprisutnom naracijom o „nama i njima“, Made in Yugoslavia ima snagu manifesta za naraštaje koji se južnoslavenskih ratova sjećaju taman toliko da im djetinjstvo i rana mladost ostanu trajno upropašteni. Usprkos neujednačenosti kritičarskih sudova o njemu, prisutan je i Marko Vidojković, jedan od najčitanijih srpskih prozaista današnjice, što sugerira da je organizatorima Festivala pri odabiru učesnika stalo i do kriterija popularnosti u tzv. široj publici. U Hrvatskoj status „šire čitanosti“ polako osvaja Mima Simić, jer premda se čitanost njezinih napisa ne može mjeriti s onom koju Vidojković ima u Srbiji (ili, recimo, Zoran Ferić u Hrvatskoj), zasigurno postaje jedna od prvih spisateljica queer tematike ustoličenih u kulturnome mainstreamu. Kako je počasni gost drugog izdanja Festivala bila Austrija, odatle i dolaze troje germanofonih autora: Peter Landerl, Ksaver Bajer i Zofi Rajer. Dok Landrel piše fabularno usporene, urbanom melankolijom prožete pripovijesti, kod Bajera su to zgusnuti, gotovo defabularizirani prozni snimci; kod Rajerove, pak, pronalazimo jednu vrst izlomljenog, fragmentarnoga ženskog pisma, ostvarenoga „nervoznom“ rečenicom kao temeljnim stilskim sredstvom. Posve drugačiju vrst proze, a podjednako prepoznatljivu u okvirima (između ostalog i) ženskoga pisma, piše gošća iz Mađarske, inače rumunjska Mađarica Eniko Daraboš: bliže klasičnim fabularnim načelima, ali s naglaskom na introspektivnom trenutku, njezine se pripovijesti odvijaju na fonu svojevrsne, tek u bljeskovima date, melankolije tijela. Kao što bismo i očekivali, cjelokupnu sliku zaokružuju dodatni gosti, a na Dvojci su to bili Goran Petrović (gost iznenađenja), Slobodan Tišma (specijalni gost) i Vasa Pavković (počasni gost). Petrović i Pavković iskusni su pripovjedači raznolike bibliografije (pogotovu Pavković), dok je Tišma poznatiji kao glazbenik, pa i konceptualni umjetnik, a u književnim je krugovima posebnu pažnju pobudila njegova prozna zbirka Urvidek iz 2005.

S obzirom na to da je dom ovoga festivala Kikinda, jedno od značajnih središta multietničke i višejezične vojvođanske (preciznije, banatske) sredine, očekivali bismo i stanovit broj vojvođanskih autora koji ne stvaraju na srpskome jeziku. Papić takvo što i najavljuje u pogovoru, naglašavajući kako je obostran interes, a valjda i prirodna težnja književnosti koje uporedo egzistiraju da se sastaju, samjeravaju jedna spram druge i jedna s drugom isprepliću, nadilazeći jezične i kulturalne barijere. Stoga je za očekivati da ćemo u budućim izdanjima Festivala i njihovim popratnim ukoričenjima čitati i pripovijesti mađarskih, rumunjskih, ili slovačkih autora iz regiona. Kad je već o jezicima i prevođenju riječ, valja naglasiti kako je vrlo ugodno iznenađenje prostor koji je u Zborniku namijenjen prevoditeljima. Naime, poslije svakog autora čiju prozu čitamo u prijevodu, osim biobibliografske bilješke o njemu slijedi i bilješka o prevoditelju (ili prevoditeljima). U nekim je drugim sredinama ovo bez sumnje uobičajeno, no imajući u vidu koliko se često na južnoslavenskim prostorima prevoditeljski posao podcjenjuje, za ovdašnje je prilike svakako hvalevrijedan postupak. Štaviše, koordinator najavljuje daljnje inačice Kikinda Shorta kao, između ostalog, i svojevrsne susrete prevoditelja – kako onih koji prevode na srednjejužnoslavenski, tako i onih koji prevode s njega.

Sudeći po zborniku, drugi Kikinda Short okupio je sasma solidnu autorsku ekipu i ponudio kvalitetnu prozu. Ako se zamisli organizatora o budućim poboljšanjima i dopunama predstojećih izdanja Festivala uspiju makar i djelomično ostvariti, dobre su šanse da u njemu narednih godina imamo jedan od najkvalitetnijih književnih hepeninga na prostorima bivše nam države.

Dinko Kreho