omnibus.ba

Kikinda short – dvojka

Kratka priča Austrije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Mađarske i Srbije Zbornik priča s festivala Kikinda Short, Narodna biblioteka „Jovan Popović“, Kikinda, 2008

Premda će u predstojećoj 2009. godini obilježiti tek četvrtu obljetnicu postojanja, festival kratke priče Kikinda short već zaslužuje biti ubrojan, po kvaliteti i raznolikosti autora koje okuplja, među značajnije kulturne projekte na južnoslavenskim područjima od raspada SFRJ naovamo. Jedan od razloga takvog, za eksjugoslavenske prilike nesvakidašnje brzog uspjeha, zasigurno možemo tražiti i u vrlo dobroj koncepcijskoj izbalansiranosti festivala. Naime, on istodobno funkcionira kao sve značajniji topos okupljanja autora srednjejužnoslavenskog izričaja, zatim onih iz širega regiona – Srednje, Jugoistočne i Istočne Europe – te, naposljetku, kao sveeuropska manifestacija otvorena za jezični i kulturalni pluralizam Kontinenta. Dojam ovakvoga, višestruko kodiranog programskog kursa ostavlja i čitanje zbornika Kikinda short dvojka, koji donosi pripovijesti s druge inkarnacije Festivala (2007).

Dvojka okuplja sedamnaestoro autora i autorica, od kojih dvanaest piše srednjejužnoslavenskim, troje njemačkim, jedna mađarskim i jedan bugarskim jezikom. Svi autori učesnici regularnoga dijela programa (ne računajući, dakle, posebne goste) pripadaju naraštajima rođenim od šezdesetih naovamo, što znači da u stariju skupinu spadaju oni čije se spisateljsko sazrijevanje manje-više podudaralo s ratnim godinama u bivšoj Jugoslaviji, a oni se najmlađi bivše države vjerovatno jasno ni ne sjećaju. Programsku orijentaciju usmjerenu na „mlađe“ (nužna, ma koliko nepouzdana ili često nerelevantna odrednica) u pogovoru iznosi i koordinator Festivala Srđan Papić. Pritom generacijsku paralelu s godinama raspada ne spominjem slučajno, budući da se ona ne samo nameće po golom pozitivističkom kriteriju (godinama autora), već i zauzima središnje mjesto u najproslavljenijoj od uvrštenih proza, kultnoj priči Meline Kamerić Made in Yugoslavia. Na pozadini iseljeničke tematike, skicirajući psihološki teror proizveden sveprisutnom naracijom o „nama i njima“, Made in Yugoslavia ima snagu manifesta za naraštaje koji se južnoslavenskih ratova sjećaju taman toliko da im djetinjstvo i rana mladost ostanu trajno upropašteni. Usprkos neujednačenosti kritičarskih sudova o njemu, prisutan je i Marko Vidojković, jedan od najčitanijih srpskih prozaista današnjice, što sugerira da je organizatorima Festivala pri odabiru učesnika stalo i do kriterija popularnosti u tzv. široj publici. U Hrvatskoj status „šire čitanosti“ polako osvaja Mima Simić, jer premda se čitanost njezinih napisa ne može mjeriti s onom koju Vidojković ima u Srbiji (ili, recimo, Zoran Ferić u Hrvatskoj), zasigurno postaje jedna od prvih spisateljica queer tematike ustoličenih u kulturnome mainstreamu. Kako je počasni gost drugog izdanja Festivala bila Austrija, odatle i dolaze troje germanofonih autora: Peter Landerl, Ksaver Bajer i Zofi Rajer. Dok Landrel piše fabularno usporene, urbanom melankolijom prožete pripovijesti, kod Bajera su to zgusnuti, gotovo defabularizirani prozni snimci; kod Rajerove, pak, pronalazimo jednu vrst izlomljenog, fragmentarnoga ženskog pisma, ostvarenoga „nervoznom“ rečenicom kao temeljnim stilskim sredstvom. Posve drugačiju vrst proze, a podjednako prepoznatljivu u okvirima (između ostalog i) ženskoga pisma, piše gošća iz Mađarske, inače rumunjska Mađarica Eniko Daraboš: bliže klasičnim fabularnim načelima, ali s naglaskom na introspektivnom trenutku, njezine se pripovijesti odvijaju na fonu svojevrsne, tek u bljeskovima date, melankolije tijela. Kao što bismo i očekivali, cjelokupnu sliku zaokružuju dodatni gosti, a na Dvojci su to bili Goran Petrović (gost iznenađenja), Slobodan Tišma (specijalni gost) i Vasa Pavković (počasni gost). Petrović i Pavković iskusni su pripovjedači raznolike bibliografije (pogotovu Pavković), dok je Tišma poznatiji kao glazbenik, pa i konceptualni umjetnik, a u književnim je krugovima posebnu pažnju pobudila njegova prozna zbirka Urvidek iz 2005.

S obzirom na to da je dom ovoga festivala Kikinda, jedno od značajnih središta multietničke i višejezične vojvođanske (preciznije, banatske) sredine, očekivali bismo i stanovit broj vojvođanskih autora koji ne stvaraju na srpskome jeziku. Papić takvo što i najavljuje u pogovoru, naglašavajući kako je obostran interes, a valjda i prirodna težnja književnosti koje uporedo egzistiraju da se sastaju, samjeravaju jedna spram druge i jedna s drugom isprepliću, nadilazeći jezične i kulturalne barijere. Stoga je za očekivati da ćemo u budućim izdanjima Festivala i njihovim popratnim ukoričenjima čitati i pripovijesti mađarskih, rumunjskih, ili slovačkih autora iz regiona. Kad je već o jezicima i prevođenju riječ, valja naglasiti kako je vrlo ugodno iznenađenje prostor koji je u Zborniku namijenjen prevoditeljima. Naime, poslije svakog autora čiju prozu čitamo u prijevodu, osim biobibliografske bilješke o njemu slijedi i bilješka o prevoditelju (ili prevoditeljima). U nekim je drugim sredinama ovo bez sumnje uobičajeno, no imajući u vidu koliko se često na južnoslavenskim prostorima prevoditeljski posao podcjenjuje, za ovdašnje je prilike svakako hvalevrijedan postupak. Štaviše, koordinator najavljuje daljnje inačice Kikinda Shorta kao, između ostalog, i svojevrsne susrete prevoditelja – kako onih koji prevode na srednjejužnoslavenski, tako i onih koji prevode s njega.

Sudeći po zborniku, drugi Kikinda Short okupio je sasma solidnu autorsku ekipu i ponudio kvalitetnu prozu. Ako se zamisli organizatora o budućim poboljšanjima i dopunama predstojećih izdanja Festivala uspiju makar i djelomično ostvariti, dobre su šanse da u njemu narednih godina imamo jedan od najkvalitetnijih književnih hepeninga na prostorima bivše nam države.

Dinko Kreho