Međunarodni književni skup u Splitu

U Splitu se, od 3. do 6. prosinca, održava veliki međunarodni književni skup s gostima iz Njemačke, Švicarske, Austrije, Rumunjske, Turske, Španjolske, Albanije, Bugarske, Slovenije, Srbije, Kosova, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i Hrvatske. Glavna voditeljica oba skupa je dr. Alida Bremer, članica Kursa i suradnica njemačke zaklade S. Fischer u projektu Traduki.

Radi se o dvije radionice – jedna o dječjoj književnosti danas, a koju financiraju projekt Traduki i švicarska zaklada Pro Helvetia, čija će voditeljica, Angelika Salvisberg, biti jednako nazočna kao i voditeljica Hrvatskog centra za dječju knjigu Ranka Javor, direktorica Švicarskog instituta za dječju knjigu i medije dr. Christine Holliger, prof. dr. Hans-Heino Ewers, direktor Instituta za proučavanje dječje knjige Sveučilišta u Frankfurtu, te nakladnici, autori i prevoditelji iz navedenih zemalja.

Druga radionica – o tome kako posredovati književnosti iz zemalja Jugoisočne Europe na njemačko jezično pordučje – finacirana je od projekta Traduki, a logistički podržana od Sajma knjiga iz Leipziga i zaklade Robert Bosch iz Stuttgarta. Voditeljica projekta Antje Contius, direktor Sajma knjiga iz Leipziga Oliver Zille dolaze u Split jednako kao i voditeljica odjela za Srednju i Istočnu Europu pri Robert Bosch Stiftung, dr. Maja Pflüger i brojni drugi ugledni gosti, primjerice direktorica Goethe Instituta iz Zagreba Juliane Stegner; Walter Famler, urednik 'Wespennesta' iz Beča, jedan od osnivača Eurozina i danas direktor kulturnog centra Alte Schmiede iz Beča; Verena Nolte, koordinatorica mreže njemačkih, austrijskih i švicarskih književnih kuća literaturhaus.net; Sonia Garcia, voditeljica odjela za knjigu iz Instituta Ramon Llull iz Barcelone. Iz slovenske Agencije za knjigu voditeljica odjela za inozemstvo Katja Stergar, a iz Ministarstva kulture Republike Hrvatske dolazi Dubravka Đurić-Nemec, načelnica Odjela za promidžbu knjige i čitanja.

Radionice su zatvorenog tipa i održavanju se u Gradskoj knjižnici Marko Marulić u Splitu, u kojoj će u subotu 5. 12., u 10.30 biti organizirano čitanje za djecu. Sanja Lovrenčić čitat će svoje priče na hrvatskom i na njemačkom, a švicarski pisac Jörg Schubiger čitat će na njemačkom, dok će prijevode njegovih priča čitati glumica HNK Bruna Bebić. Moderator će biti Jasen Boko, kritičar iz Splita. U knjižnici će biti izložene knjige iz hrvatske dječje književnosti, kao i najnovija produkcija nekoliko njemačkih i švicarskih izdavača, koje su zamišljene kao donacija splitskoj knjižnici i eventualno zainteresiranim hrvatskim nakladnicima.

Srbiju predstavljaju Slađana Ilic, Saša Ćirić i Srđan Papić.

Za odraslu publiku čitat će svoje priče za djecu i odrasle na njemačkom, slovenskom i hrvatskom u Kavani Central na Narodnom trgu (Pjaci) u petak, 4. 12. u 19h, Renato Baretić, gošća iz Slovenije Janja Vidmar, Sanja Lovrenčić i Jörg Schubiger, čiji će prijevod čitati glumica HNK Bruna Bebić, a moderator će biti splitski kritičar Jasen Boko.

Sínbusz Fesztivál, SÍN-TÉR Kulturális Egyesület, FISZ

HERE/OVD/J/E

Osmero protiv entropije

U utorak, 6.10.2009. u 20 sati, počinje Booksina Revija malih književnosti na kojoj ove godine gostuje Srbija. Izbornik: Teofil Pančić.

Godišnji književni festival udruge Kulturtreger i kluba Booksa od 2005. svake godine ugošćuje mlade književnike iz zemalja regije (od Austrije do Grčke) koji do sad nisu objavljivali u Hrvatskoj. Cilj festivala je hrvatsku publiku upoznati s najnovijim događanjima na književnim scenama susjednih zemalja te uspostaviti književnu razmjenu između gostiju te domaćih književnika i izdavača. U suradnji s književnim kritičarima iz gostujućih zemalja svake godine Booksa predstavlja jednu nacionalnu scenu, a nakon Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i Bugarske, na jubilarnoj petoj Reviji malih književnosti predstavit će se književna scena Srbije. Književni kritičar Teofil Pančić odabrao je osmero prozaista, pjesnika i pjesnikinja koji će gostovati u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Dubrovniku od 6. do 10. listopada. Oni su: Andrija Matić, Borivoje Adašević, Daniel Kovač, Oto Oltvanji, Srđan Papić, Srđan V. Tešin, Dragana Mladenović i Dana Todorović.

Izbornik Teofil Pančić u tekstu naslovljenom 'Osmero protiv entropije' objašnjava svoj izbor.

Osmero protiv entropije

Rata više nema, ali mir je daleko; socijalizam je propao, ali i tržište je koješta; postmodernizam se istrošio, ali ni nazad se ne može tek tako; stari, a živi, dosadni su, sredovečni zbunjeni, a mladi naporni u svojoj gorljivosti da rasteraju i jedne i druge, što je prizor koji odbija darvnističkim prostaštvom.

Tako mi, Anno Domini 2009, izgleda Srbija, tako izgleda srpsko društvo i tako naročito izgleda srpska književnost, puna potrošenih paradigmi koje se vrte uprazno proizvodeći mrtve papirne fazane koji uzalud lete iznad naših glava (a ipak ni jedan ne pada; samo iz njega ispadne ponešto, pa se razlije po prolaznicima), željna nečega Velikog Novog, koje pak uporno ne dolazi. Naravno, pojavljuju se zakonomerno sezonska otkrića: bljesnu danas, nestanu sutra. A publika ionako ne mari: tu je Dan Brown, tu je Ljiljana H. Đ., tu je ovaj ili onaj dobitnik NIN-ove nagrade; šta ćeš više?!

Tako to nekako izgleda, bar iz mog ugla. Nikada još u post-YU periodu srpska književnost nije imala neku Veliku Priču koja bi je pogurala, prenula, ništa slično eruptivnom postratnom talasu u Bosni i Hercegovini ili FAK-u u Hrvatskoj, od kojeg su neke koristi imali i oni koji su ga mrzeli. Ponekad ti se učini da književnost ne može ubediti druge da je, ovde i sada, i dalje relevantna, jer ni sama u to ne veruje.
Pa dobro, šta onda uopšte predstavlja ovaj mali, priručni i revijalni izbor iz jedne male književnosti? Ovo je jedna od mogućih reprezentacija – za kvalitet jamčim, no to ne znači da ne može biti drugih dobrih, možda i boljih izbora – onih koji se odupiru entropiji iz (sad mi nešto izgleda) možda i prekomerno sumornih uvodnih pasusa na jedini način koji se broji: dobrim pisanjem.

Oni i one nisu nikakva grupa, pravac, kružok, serkl, izam, škola, pokret; ne znam poznaju li se međusobno, vole li se ili glože, čitaju li se, i pravo da vam kažem – baš me briga. Ovde su zarad svojih individualnih talenata, i to ne onih obećavajućih (treba se posebno čuvati pisaca koji 'obećavaju') nego ostvarenih, mada znam da će većina njih tek napisati svoje najbolje knjige, što je sasvim u redu.

Bio sam, khm, brutalno prisiljen na striktno poštovanje dobnog limita od četrdeset godina starosti, zbog čega ovde nema nekih pisaca koji bi ovom i ovakvom izboru prirodno pripadali, a koji su stariji samo godinu, dve ili tri – to su pisci poput Lasla Blaškovića ili, recimo, Igora Marojevića. Kao što nema ni Srđana Valjarevića i Marka Vidojkovića, jer su objavili knjige u Hrvatskoj. Naposletku, nema ni – biću tako slobodan – najbolje savremene srpske pesnikinje Ane Ristović, ni eksplozivnog Uglješe Šajtinca ili kivnog Saše Ilića (obojica su izdanci prelomnog pripovedačkog generacijskog izbora Psećeg veka) jer nisu mogli da dođu.

Zato je tu, međutim, Borivoje Adašević, pripovedač i romansijer koji predstavlja možda najsuptilniju stranu istog tog Psećeg veka; ili Srđan V. Tešin, koji predstavlja njegovu možda najzaigraniju stranu, i koji je svojim poslednjim knjigama pokazao kako se na jednoj uslovno 'postmodernističkoj' matrici može izgraditi Priča daleka svakom lagodnom eskapizmu. Negde između njih svoj put probija Srđan Papić, pripovedač koji se priči posvetio ne samo kao pisac, nego i kao spiritus movens časopisa i festivala nove proze. Danijelu Kovaču, pak, nije bilo dovoljno da bude rock'n'roll star, nego je u svom čudesnom proznom prvencu i intrigantno neobičnom drugencu obojio savremenu srpsku prozu – u kojoj je reč 'urbano' jedna od najbesmislenije izraubovanih – posve drugačijom bojom i senzibilitetom. Njegov je panonski sabrat Oto Oltvanji počeo kao žanrovski pisac – horror i tome srodno – ali je prevashodno romanom Crne cipele zahvatio daleko šire, ne napuštajući sasvim osnovni pravac. Dana Todorović banula je pravo niotkuda pred čitaoce i potpuno ih osvojila originalnim proznim iskazom, bezbedno udaljenim od svake tematsko-izražajne pomodnosti. Dragana Mladenović manifestativno odbija da vas šarmira svojom vibrantno angažovanom, a ponekad i do 'dokumentarnosti' hiperrealističkom poezijom koja upotrebljava, prerađuje i devastira totalizujuće jezičke kalupe, ali to će (mislim, glede šarmiranja) ipak biti jače od nje. Naposletku, Andrija Matić nas je dobro uplašio svojom političkom antiutopijom Šaht, vizijom buduće Srbije kojom udruženo vladaju komesari i popovi. Hm, antiutopija? Dobro, nećemo sada o tome...

Njih je, dakle, osmero, i imaju krajnje ozbiljne namere. Proverite zašto; nećete poželeti da vas puste pre nego što vam sve priznaju.

Teofil Pančić


Ovogodišnja Revija malih književnosti organizirana je uz podršku Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i SKD Prosvjeta, a suorganizator Revije je SU Klubtura.

Milarić laureat nagrade "Đura Đukanov"

Milarić laureat nagrade "Đura Đukanov"



Literarna nagrada "Đura Đukanov" Narodne biblioteke "Jovan Popović" iz Kikinde za najbolji neobjavljeni rukopis zbirke pripovedaka dodeljena je ove godine Ivici Milariću (1983) iz Novog Sada.



Saopštenje žirija za nagradu "Đura Đukanov"



Žiri za književnu nagradu "Đura Đukanov", na sastanku održanom u Kikindi 2. oktobra, doneo je odluku da nagradu "Đura Đukanov" za 2009. godinu dodeli Ivici Milariću iz Novog Sada za prozni rukopis "Novosadska zadovoljstva".

Među malim brojem rukopisa koji su pristigli na ovogodišnji konkurs za književnu nagradu "Đura Đukanov", rukopis Ivice Milarića "Novosadska zadovoljstva" izdvojio se urbanim glasom kojim autor preispituje svakodnevicu savremenog grada ispunjenu prazninom u egzistencijalnom vakuumu. Pripovedajući iz pozicije generacijskog iskustva, Milarić pokazuje ironijski otklon i svest prema sopstvenom tekstu kroz poigravanje žanrovima, korišćenje subkulturnih modela i žestok i nekonvencionalan jezički izraz.



Žiri za nagradu "Đura Đukanov" činili su Gojko Božović, Jasmina Vrbavac i Vladimir Arsenić.



O autoru



Ivica Milarić je rođen u Novom Sadu 1983, gde je završio osnovnu i srednju školu. Trenutno je apsolvent na Filozofskom fakultetu, pri katedri za psihologiju.

Pisanje ga je zainteresovalo tokom srednje škole, kada je počeo paralelno da se bavi novinarstvom. Najviše, iako ne isključivo, piše u žanrovima "meke" naučne fantastike i moderne fantastike.

Do sada je objavljivan u niškom časopisu "Gradina", u kruševačkom nedeljniku "Grad", u zborniku "Najkraće priče 2008" i zbirci "Tragovima bosanskog kraljevstva" u BiH.

2008. godine osvojio je treće mesto na međunarodnom festivalu "Mihail Babinka" u kategoriji proze autora do 30 godina.



O nagradi



Dosadašnji dobitnici nagrade "Đura Đukanov" su: Branislav Ćurčić iz Sombora, za 2005. godinu, Marica Puškaš iz Novog Sada, za 2006. godinu, Biljana Ćućko iz Batajnice, za 2007. godinu i Dragana Dukić iz Kikinde, za 2008. godinu.



Nagrada "Đura Đukanov" se sastoji od štampanja knjige džepnog formata, broširanog poveza, u tiražu od 350 primeraka.



Nagrada će zvanično biti uručena laueratu u Narodnoj biblioteci "Jovan Popović" 19. januara 2010. godine, na dan rođenja Đure Đukanova, značajnog banatskog pisca.

Dodeljena Andrićeva nagrada za 2008

Žiri koji čine predsednik Miroslav Egerić, Milivoj Nenin i Dušica Potić, razmotrili su zbirke pripovedaka objavljene tokom prošle godine i doneli jednoglasnu odluku da nagrada pripadne Demiću.

U obrazloženju žirija navodi se da je laureat "ukrstio različite periode naše prošlosti i istorijske ličnosti sa savremenicima, da bi došao do univerzalnih istina".

"Fikcioni otklon od činjenica i pitak stil čine Demićeve priče zanimljivim i prijemčivim štivom", dodaje se u saopštenju žirija.

U užem izboru za Andrićevu nagradu bile su i knjige "Američke i druge priče" Dragana Dragojlovića i "Crnac u beloj košulji" Vase Pavkovića.

JARAK RADE!!!!

KRITIKA: Rade Jarak - 'Pustinje' (Litteris, 2008.)

Nova, osma po redu knjiga dubrovačkog pisca Rade Jarka 'Pustinje' istovremeno je izišla u Hrvatskoj i u Srbiji. Roman je u nas objavio zagrebački nakladnik Litteris, dok je srpsko izdanje rezultat prijateljstva i suradnje između dvojice entuzijasta zaslužnih za dva vrlo čitana internetska književna časopisa. Rade Jarak naime već godinama uređuje internetski književni časopis »Knjigomat«, na kojemu je dosad objavio više stotina poetskih, proznih i esejističkih uradaka brojnih poznatih, ali i još neetabliranih autora s prostora bivše Jugoslavije, a isti posao u virtualnom časopisu za književnost »Balkanski književni glasnik« obavlja beogradski pisac Dušan Gojkov. Suradnju planiraju nastaviti tako što će Jarak u nakladi »Knjigomata« uskoro objaviti hrvatsko izdanje 'Pisanja po vodi', romana koji je pobijedio na uglednom natječaju Istok–Zapad što ga je Dušan Gojkov napisao u suradnji s književnicom s otoka Krka Elfridom Matuč-Mahulja. Višestruko pobratimstvo lica u svemiru, započeto u virtualnom svijetu, tako je eto preneseno i u stvarni svijet, na radost i dobrobit zaljubljenika u kvalitetno štivo.

U novoj knjizi 'Pustinje', koju naziva fikcionalnom autobiografijom, odnosno elegijom o jednom vremenu, Rade Jarak izlaže sjećanja na vlastito odrastanje, koje je, kako sam kaže, bilo lišeno velikih gesta, velikih junaka, velikih opasnosti ili velikog cilja, već se razbilo u oblake malih događaja, u nizove odvojenih slučajnosti, svaka s vlastitim vrijednostima. Iako piše iz pozicije odraslosti, autor se trudi rekreirati maštu djeteta još nezasićenih, neutaženih osjetila i znatiželju mlada bića još otvorena za podražaje iz okoline i spremna na čuđenje pred stvarima i pojavama kojima odraslost oduzima čar, pretvarajući njihovu jedinstvenost u običnost, banalnost. Stoga su Jarkove rečenice prepune metafora i poredbi, svaka stvar podsjeća na neku drugu jer percipirana od strane djeteta ona još nije postala dekorom ili pukim inventarom svakidašnjice već u sebi krije tajne i razigrava maštu. »Sjenilo prastare svjetiljke nalik je na prozirni čipkasti rukav kakve damske haljine za bal«, »glava batića za meso nalikuje bolničkom instrumentu« a »lokrumski vrt je začarani dvorac sa stotinu vrata i još toliko soba, ali bez izlaza«, jer dijete sve oko sebe gleda kao da to vidi prvi put i svaki put zapaža nešto prije neuočeno. Neke stvari izazivaju čuđenje, neke zanos, a neke čak posljeduju i strahom, ali uvijek je mašta ta koja percipirano lišava banalnosti, mikrosvijetu svakodnevlja udahnjujući čar neobičnosti, čarolije i začudnosti.

Zahod obiteljske kuće, smješten na najviši kat, s prozorčićem s kojega pogled pada na dubrovačke zidine, kule ispod Minčete i plavetnilo pučine, autor prepoznaje kao mjesto na kojem se rodio pisac u njemu, ali istovremeno umro slikar. (Jarak je naime diplomirao slikarstvo, što je vrlo očigledno u ovoj knjizi koja obiluje brojnim detaljističkim i vrlo rafiniranim opisima prirode, predmeta, ljudi, pojava.) S tog je zahodskog prozorčića Jarak promatrao more, čiju plavet i stalne mijene nikako nije uspijevao autentično prenijeti na slikarsko platno, ali je u istom tom zahodu kao dijete maštao i fantazirao – da ne sjedi na zahodskoj školjci, nego u kapsuli svemirskog broda leti put nebeskih visina, ili je to bila osamljena kula ili pak svjetionik na rubu pustog otoka, u svakom slučaju azil u kojem nastaju romani, odnosno hermetična opna odvojena od svijeta u kojoj razigrana mašta budi pisca u njemu.

Osim za prostor grada Dubrovnika i njegove okolice, odnosno interijere kuća, pripovijedanje je vezano i uz osobe koje su ponajviše utjecale na formiranje pripovjedačeve osobnosti i stajališta. To su ponajprije tetka Jele i dundo Pavo, s kojima je provodio ljeta, a koji su, budući da nisu imali svoje djece, dječaka prigrlili kao spas od praznine u koju se mogla zaglibiti njihova svakodnevica te su, imajući razumijevanja za svaki njegov djetinji hir, njegovali sve nijanse njegova karaktera. Pripovjedač je tako zapravo živio u dvjema različitim obiteljima – s ocem i majkom uz, uvjetno rečeno, običnu, prosječnu roditeljsku ljubav te s dundom i tetkom uz beskrajnu, nevjerojatnu privrženost. To je, kako autor sam kaže, na neki način razbilo njegovu cjelovitost i učinilo ga pomalo krhkim, ali je i – umnogostručujući vidike i uvide – otvorilo prolaz u nove svjetove, čineći od njega tzv. alternativnog, umjetnosti posvećena tipa. Pritom je i ton pripovijedanja ovisan o tome evocira li se vrijeme provedeno uz roditelje ili ono uz dunda i tetku – melankoličan, suptilan i liričan prikaz života u dundovoj, ladanjskoj, zelenilom okruženoj kući na Pločama, spram dinamičnije, britkije i rastrzanije proze u kojoj se autor prisjeća dana provedenih u sumornom radničkom naselju Šipčine, uz roditelje. U dobi kasnijega dječaštva eksterijeri sve više zamjenjuju kućnu atmosferu te se plaža ispostavlja epicentrom zbivanja, pretvarajući se u ljetno učilište arogancije i perfidne lakoće ophođenja, odnosno raskalašeni poligon mašte koja se naprezala do pucanja. Na plaži se naime učilo prepoznavati namještenu čednost i prijetvornost u mekom hodu djevojaka po vrućem pijesku i uvježbavati kroćenje složena instrumentarija bludnih želja i pohote skrivenih iza strastvena promatračkog stava prividne nezainteresiranosti, i u tim erotizmom nabijenim dionicama, miješajući naturalizam i grotesku, Jarak kao da zaziva Pasolinija i Zafranovića.

Premda je knjigu podnaslovio kao fikcionalnu autobiografiju, stupanj vjerodostojnosti opisanoga vrlo je visok – što autor podcrtava i pojedinim autentičnim fotografijama – pa se može zaključiti da se fikcionalnost u ovom slučaju odnosi na sam postupak prisjećanja kao izvlačenja iskustava iz mentalnog arhiva u koji doživljaje svakodnevno pohranjujemo, a čime cijeli naš život prelazi u sferu imaginarnog i pretvara se na neki način u fikciju. Riječ je o fragmentarnoj, retrospektivnoj, nelinearnoj poetskoj prozi gusta, zasićena izraza prepuna lirskih pasaža; emfatičnoj prozi na tragu Stanka Andrića, Brune Schulza i Danila Kiša u kojoj autor, miješajući sjećanja, dojmove i snove, rekreira svijet odrastanja i dječačke inicijacije, registrirajući mitsko povrh onoga svakodnevnog, običnog i uobičajenog. A baš kao što za staru gradsku dubrovačku jezgru koja je bila središte njegovih dječačkih mističnih istraživanja Jarak kaže da ima bezbroj točaka, neuralgičnih središta, sitnih fokusa koji pozornost uvijek odvlače u nekom drugom smjeru, tako se i za njegovu knjigu može reći da je rapsodija minijatura, velika zbirka čudnih detalja, ali bez onoga posebnog mjesta potpune gustine, središta, srži, bez koherencije i čvrstine. No to je i neizbježno ako znamo da je svaka autobiografija otvorena, nedovršena cjelina, struktura spremna za nadopisivanje, za umetanje novih fragmenata i svakodnevno nadoslikavanje, za nastavak potrage za samim sobom, kroz pustinju u duši.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 374, srpnja 2008.

Časopis “Priča” # 6

Beograd – Izašao je novi, šesti broj časopisa za priču i priče o pričama – “Priča”.
Izdavač časopisa “Priča” je Književno društvo „Sveti Sava”, Beograd, ulica Gandijeva 167-177.
Glavni urednik: Slobodan Stojadinović, odgovorni urednik: Slavoljub Marković
Broj u PDF-formatu možete da preuzmeta sa sldećeg LINKA.