Kikinda u Pančevu

Petak, 29. maj, 19 i 30

Festival kratke priče KIKINDA SHORT u Pančevu

Gradska biblioteka Pančevo


Učestvuju:


Vera Udicki
Srđan Srdić
Srđan Papić

Petak, 22. maj u 20 i 15. Filološki fakultet, Beograd, sala 11

Škotska počasni gost četvrtog KIKINDA SHORTa

Škotska počasni gost četvrtog KIKINDA SHORTa

Četvrti festival kratke priče KIKINDA SHORT održaće se od 25. do 28. juna u Kikindi i Beogradu. Škotski pisci Sofi Kuk, Rodž Glas i Alan Biset biće specijalni gosti ovogodišnjeg okupljanja. „Kikindu mi je preporučio Piter Hobs koji je učestvovao na festivalu prošle godine. Rekao mi je da tu postoji vrlo dinamična i mlada scena interesantnih pisaca, a i da su ljudi veoma gostoprimljivi.”, izjavio je Rodž Glas, pisac čiju je knjigu o Alazdejr Grej časopis The Independent proglasio „Biografijom godine” u 2008. „Neprijatno mi je da priznam, ali mi ovde veoma malo znamo o piscima iz Jugoistočne Evrope.”, kaže Glas. „Pošto je engleski internacionalni jezik, naši izdavači su pomalo lenji da traže dobre autore izvan Velike Britanije. Nadam se da ću u Kikindi saznati nešto novo o piscima iz regiona i da ću se vratiti nazad sa dobrim preporukama.”

Alan Biset, pisac čiji je roman „The Incredible Adam Spark” londonski Time Out proglasio za „Knjigu nedelje”, donekle je upoznat sa ovdašnjom književnom scenom: „Prošle godine sam učestvovao na festivalu Europske kratke priče u Hrvatskoj gde sam se upoznao sa nekim piscima sa Balkana. Takođe se radujem što ću saznati nešto više o Ivi Andriću, Borislavu Pekiću i Danilu Kišu, piscima koji su prevedeni na engleski. Ali očekujem i nekoliko zanimljivih dana, sa večernjim druženjima i prijatnim razgovorima. Biti sa pametnim ljudima uvek predstavlja zadovoljstvo.”

Pored autora iz Škotske, na ovogodišnjem KIKINDA SHORTu pojaviće se više od dvadeset prvenstveno mlađih autora iz Austrije, BiH, Hrvatske, Italije, Mađarske, Makedonije, Slovenije i Srbije.

Biografije učesnika mogu se naći na adresi bloga festivala.

U okviru promovisanja festivala planirano je nekoliko događaja. Prvi od njih je tribina na Filološkom fakultetu, zakazana za petak, 22. maja sa temom „KIKINDA SHORT – zbog čega?”

Predstavnik sweet 60’s generacije biće Igor Marojević, pisac/kritičar koji dovodi gosta iznenađenja je urednik zagrebačkog Quoruma Slađan Lipovec dok je domaćin festivala Srđan V. Tešin.

Organizator festivala je Narodna biblioteka „Jovan Popović” iz Kikinde.

Lapis Histriae 2009

U Rijeci, u nakladničkoj kuće EDIT, 15. 5. sastao se žiri Međunarodnog književnog natječaja za kratke prozne oblike LAPIS HISTRIAE 2009 u sastavu: dr. sc.Elis Deghenghi Olujić (izv. profesor talijanske književnosti na Odjelu za studij na talijanskom jeziku Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli), Nataša Petrinjak (riječka članica uredništva Zareza, zagrebačkog dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja) i dr. sc. Marcello Potocco (docent na Odjelu za slovenistiku Fakulteta za humanističke studije Sveučilišta u Kopru). Natječaj je po četvrti put raspisan u okviru Međunarodnih pograničnih susreta FORUM TOMIZZA, koji će se ove godine održati od 27. do 29. 5. u Trstu, Kopru i Umagu. Tema natječaja bila je Crossover.

Žiri je od 97 tekstova u konkurenciji (po jezicima: 48 hrvatski, 23 slovenski, 17 srpski, 5 talijanski, 4 bosanski), odabrao 6 za finale. U finalu su sljedeće priče: Chiesa di nessuno Roberte Dubac (Buje, talijanski), Jabuka Tarcisie Galbiati (Ljubljana, slovenski), Odlagališče Vesne Lemaić (Ljubljana, slovenski), Ritorno nel mio Carso Maria Schiavata (Rijeka, talijanski), Ruža za Emiliju Srđana Srdića (Kikinda, srpski) i Kamenčić mali u Kristinoj sandali Tomislava Žigmanova (Subotica, hrvatski).

Nagrada će svečano će biti uručena dobitniku/ci 29. 5. u Umagu, na Forumu Tomizza u 20.00 sati. Nagrada iznosi 1.000,00 eura.

Do kraja godine, Gradska knjižnica Umag objavit će knjigu s izborom tekstova s ovogodišnjeg LAPIS HISTRIAE 2009. Osim navedenih 6, žiri je za ovo izdanje izabrao sljedeće tekstove: Raščupane muškatle Gordane Vlajić (Pančevo, srpski), Gospodin Valjak i gospođa Kalem Nemruth Dagi (Zagreb, hrvatski), Štiri Ane Srečka Gombača (Izola, slovenski), Natural Balance Shake Maje Gržina Cergolj (Kopar, talijanski), Nemoj pričati Ive Hlavač (Valpovo, hrvatski), Noć crvenih korseta Olivere Skoko (Zrenjanin, srpski), te dva teksta esejističkog karaktera: Hrvatske književnosti i srednjoeuropski doticaji Dinka Krehe (Sarajevo, hrvatski) i Znamenje Lidije Bajuk (Zagreb, hrvatski).

preuzeto sa: www.forumtomizza.com

Malkoč pobedio na Večernjakovom konkursu

Zoran Malkoč pobjednik natječaja za kratku priču

Priča Zorana Malkoča 'Kad sam bio bako Pila, mrtva, a u najboljim godinama' dobila je prvu nagradu na 44. 'Večernjakovom' natječaju za kratku priču 'Ranko Marinković'.

Drugu nagradu i osam tisuća kuna dobio je Roman Simić Bodrožić za priču 'Dvoje djece', a treću nagradu i pet tisuća kuna Marina Šur-Puhlovski za priču 'Zovem se Marta'.

Laureat Zoran Malkoč, vlasnik antikvarijata u Novoj Gradiški koji se u književnost otisnuo romanom 'Kao kad progutaš brdo balona', za nagrađenu je priču dobio 30.000 kuna.

Riječ je o mekanom hororu ili bizarnoj priči, malo luckasto, spretno i nenametljivo ispričanoj, stoji u obrazloženju Ocjenjivačkog suda koji čine književnik Slobodan Novak, profesor na Filozofskom fakultetu Krešimir Nemec, književnik i kritičar Tomislav Sabljak, književnica Sanja Pilić te Branka Primorac, predsjednica Ocjenjivačkog suda i predstavnica 'Večernjeg lista'.

To je izvorna, tipično novinarska novela, čitka i lijepo izvedena do diskretnog kraja, s pravim literarnim odmakom od realnosti. Posebno valja istaknuti njezin izvoran šarm i autorski rukopis, navodi se u obrazloženju.

Na natječaj je pristiglo rekordnih 617 priča, od kojih je odabrano 50, a u najuži izbor ušlo je 10 najboljih, rekla je Primorac. 'Brzo smo se složili oko nagrađenih i odluka je bila jednoglasna', dodala je.

Među deset najboljih su i priče Robija Selana, Nenada Šepića, Slavice Stojan, Julijane Matanović, Zorana Katića, Roberta Roklicera i Željka Senečića.

Glavni urednik 'Večernjeg lista' Goran Ogurlić najavio je da bi se iduće godine 50 odabranih priča iz natječaja moglo i 'ukoričiti'. (Hina)

Intervju: Lejla Kalamujić

Razgovarao: Asim Bešlija

Lejla Kalamujić bez sumnje je nova književna zvijezda u BiH. Na nedavnom konkursu za najbolju zbirku neobjavljenih priča naklade Zoro iz Sarajeva, sa svojim rukopisom "Anatomija osmijeha" osvojila je prvo mjesto. U intervjuu za Sarajevo-x.com objašnjava zašto su njene priče, zapravo, anatomija ljudske patnje.

Lejla, sve čestitke za nagradu naklade Zoro za najbolju neobjavljenu zbirku priča. Na početku da nam kažeš, smatraš li ovo nekom prekretnicom u svojoj afirmaciji kao spisateljice i je li ovo na neki način odskočna daska za tebe?

Hvala vam na čestitkama. Same nagrade ne čine pisce boljima, ali mogu pomoći u njegovoj afirmaciji. Pod afirmacijom mislim da će mi vjerovatno u budućnosti biti lakše pokucati na vrata izdavača sa nekim neobjavljenim rukopisom. Utoliko mi je drago i zbog ove nagrade.

Tvoja zbirka priča nosi naziv "Anatomija osmijeha". Sam naslov mene asocira na to da se smijemo, a osmijesi su nam lažni ili isprazni. Zbog čega ovakav naslov?

Da, to bi se moglo zaključiti na osnovu naslova. Međutim, "Anatomija osmijeha" nije zbirka priča o ispraznosti ili patvorenosti ljudskih osjećaja. Iako, to bi svakako mogla biti tema neke druge knjige. "Anatomija osmjeha" priča priče o ljudskoj patnji; te zapravo postavlja pitanje o mogućnosti sreće uopšte.

Ti si i prije pobjede na ovakvom konkursu i pripreme ove zbirke priča, objavljivala svoje priče, osvajala već neke nagrade. Pročitao sam nekoliko tvojih priča i ono što mi se čini kao zajednička karakteristika svih njih jeste da se ljudi u njima malo smiju?

Da, malo se smiju. Mislim da je u svijetu u kojem živimo sve manje razloga za smijeh.

Dojmljiva je tvoja priča "Reanimacija" koja me podsjeća na markezovsko raspadanje vremena, prostora i ljudi sa ogromnom količinom melankolije. Odakle crpiš ovakvu inspiraciju ili koliko je inspiracija tvoje lično životno iskustvo?

U nekom širem kontekstu "Reanimacija" je kritika ideološkog. Ili, bolje reći, ta priča propituje ideološke okvire naših života. Također, ona priča priču o manipulaciji ljudskim životima i letargiji. Međutim, pišući tu priču, nisam željela samo kritikovati ono što smatram da je neprihvatljivo. Pokušala sam postaviti pitanje da li je uopšte moguće živjeti bez neke ideologije koja vam "visi nad glavom". Ili jednostavno, kritikujući jednu ideologiju, čovjek postaje žrtvom neke kontra-ideologije. Iskreno, na to pitanje nemam odgovora.

Kada je u pitanju inspiracija, barem u mom slučaju, uvijek je riječ o nekoj fuziji ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje nas okružuju.

U priči 'Kutija svijeta' pričaš priču kroz lik muškarca, opet nesretnog, obesmišljenog, napuštenog, koji skončava svoj život samoubistvom. Odakle senzibilitet za pričanje priče u muškom rodu i je li ti se uopće teško ubaciti u takvu ulogu, posmatrati svijet takvim očima?

U pričama koje pišem ženski i muški likovi su podjednako zastupljeni. Ali, to nikada ne bude unaprijed smišljeno. Jednostavno kada odlučim pisati o nečemu, pokušam osjetiti iz koje perspektive bi bilo najbolje ispričati tu priču.

Vjerujem da je do dodjele ove nagrade naklade Zoro malo ljudi čulo za tebe. Kako samu sebe predstavljaš, kako se definiraš, kako želiš da te ljudi poznaju?

Pa i nemam se tu mnogo toga za reći. Imam 27 godina, studentica sam filozofije i sociologije i do diplome mi je ostao još diplomski ispit. Pored toga uređujem web stranice, i od toga živim. Nikada mi nije pošlo za rukom da se definiram, jer konstantno se iz te definicije brišu neke riječi, a druge dodaju. Ipak, kad već pitate, voljela bih da me ljudi poznaju kao spisateljicu.

Kako se snalaziš u našem bh. vremenu i prostoru i koliko ti je ovo sve inspirativno, plodno, temama bogato područje a koliko ti je svega dosta? Dođe li ti da pokupiš kofere i odeš?

Za jednog pisca je itekako plodno. Ali, za živjeti na tom istom tlu možda je i previše" plodno" svakojakim problemima. Ipak, ne razmišljam o odlasku.

Iako se baviš pisanjem, i to ne političkih pamfleta ili saopćenja za javnost, ne bi ti bilo teško da se politički aktiviraš. Takav je zaključak iz intervjua koje si dala nekim drugim medijima. Politika i ti?

Mislim da je tu došlo do jedne zabune. Naime, ja nisam niti imam namjeru direktno se baviti politikom. Ono na što sam ja htjela da skrenem pažnju je problem kritike u našem društvu. Ja smatram da i bez nekog aktivnog angažmana, svako od nas sudjeluje u političkoj realnosti, i kao takav ima pravo da na svoj način izrazi odnos spram društva. Kritika se kod nas obično pogrešno tumači. Uzima se kao nešto što je negativno, zlurado i što dolazi od pasivnih ljudi. Međutim, ja mislim da svako zdravo društvo, a samim tim i politika mora imati objektivnu kritiku. Takva kritika je konstruktivna, angažovana i služi kao korektiv društvu.

Čini mi se da bi ti jedan od prioriteta bio pomoć bh. gay zajednici. Zbog čega uopće pomagati ljudima koje ostatak društva ne smatra normalnim ili trećerazrednim ljudima?

Zapravo moj je prioritet bio ispričati priče o ljudima svedenim na graničnu situaciju između života i smrti. Naravno, mnogo drugih tema je inkorporirano u tekst. Od jedanaest priča, dvije se bave i gay identitetima, ali su nekako one nakon ove nagrade najjače odjeknule u medijima. Što, opet, na svoj način govori o položaju gay ljudi u našem društvu. Jednostavno, ja sam te priče ispričala jednako kao i one u kojima su akteri heteroseksualni likovi, jer ih ja jednako percipiram. Koliko one mogu biti od pomoći bilo kome, nisam baš sigurna. Ja samo mogu reći da ih nisam doživjela ništa "nenormalnijim" od ostalih priča u zbirci.

I za kraj, reci nam koji momenti iz naše postratne fenomenologije tebi predstavljaju nelagodu, ili te tjeraju da poželiš da si negdje drugo? Šta to nama fali ovdje?

Fali nam mnogo. Mnogo je izgubljeno, a dosta toga nikada nije ni bilo. Kada samo pomislite na to kakva nam je država, ili kako nas drugi vide, izaziva nelagodu. Najčešće poželim biti negdje drugdje onda kada treba da stojim ispred neke ambasade radi vize. Mislim da to mnogima, posebice mladim ljudima stvara nelagodu.

Preuzeto sa: http://www.sarajevo-x.com

Tešin na Festivalu europske kratke priče

Festival europske kratke priče (FEKP), prema oceni medija i stručne javnosti - najcenjeniji i najpopularniji književni festival u Hrvatskoj, već osmu godinu zaredom dovodi najbolje evropske prozne pisce, organizuje prevodilačke radionice, dodeljuje stipendije, spaja autore i izdavače... Ove godine FEKP se, od 31. maja do 5. juna, održava u Zagrebu i Zadru.

Zemlja partner Festivala europske kratke priče ove godine je Irska, a pisci koji će je predstavljati spadaju u red najnagrađivanijih i najcenjenijih predstavnika savremene irske književne scene. Na Festivalu će nastupiti četvoro sjajnih pisaca kratkih priča i jedan pesnik iz Irske: Mary Morrissy, Philip Ó Ceallaigh, Éilís Ní Dhuibhne i Micheál Ó Conghaile.

Među gostima ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče su: Rachel Trezise (Vels), László Garaczi (Mađarska), Alex Epstein (Izrael), Samir El-Youssef (UK/Liban), Gonçalo M. Tavares (Portugalija), Cecilia Davidsson (Švedska), Abdelkader Benali (Holandija), Julija Franck (Nemačka) i drugi poznati i manje poznati pisci.

Domaću književnu scenu će predvoditi: Senko Karuza, Zoran Pongrašić, Miroslav Mićanović, Neven Ušumović, Zoran Pilić, Rujana Jeger, Damir Karakaš, Zoran Ferić i drugi.

Kikindski pisac Srđan V. Tešin ove godine je jedini predstavnik književne scene iz regiona.

Jedan od najomiljenijih festivalskih događanja - pored čitanja uživo, razgovora sa piscima, prevoditeljskih radionica i sličnih književnih stvari - svakako jeste program poznat pod nazivom - "Hrvatski pisci kuhaju". Ove godine u ulozi kuvara nastupaju: Senko Karuza, Zoran Ferić, Ivica Prtenjača i Robert Mlinarec.

Više o programu i autorima može se pronaći na adresi www.festival-price.profil.hr.

POSTER

KIKINDA SHORT - why, how, what for...

Kikinda is a town located in the north of Serbia, only a few kilometres away from Hungary and Romania. People from the “Jovan Popovic” library have decided to use the town’s favourable geographical position in order to connect young European short story writers. The festival has taken place four times already, with more than fifty authors from thirteen countries participating in its making. Writers who take part in the festival are those born during the ‘70s or the ‘80s, who have come to prominence by either publishing stories in collections or in literary magazines. Aside from them, a few already renowned authors are always invited as special or surprise guests. The organisers intend to demonstrate how nothing in literature appears ab ovo, but it’s rather derived from the preceding literary tradition.
There are numerous reasons for organising an international festival in Kikinda. As a result of the 90’s civil wars, Serbia found itself completely isolated. Writers were deprived of the chance to travel, unable to meet their foreign colleagues or even read their works. There weren’t any literary magazines, all of the big publishing companies were bankrupt and publishing was completely commercialised. It has all lead to the fact that post-modern poetics - which reached its peak in surrounding countries back in the 80’s - still remains dominant in Serbian literature. The festival’s organisers want to show how that approach is long surpassed and that it’s necessary to make room for new artists and new ways of experiencing literature.
Moreover, the short story genre as a whole is neglected. There is certain awareness regarding the unfavourable status of poetry and its obvious inability to sustain itself. However, the same level of concern isn’t reached when it comes to the problem of the short story genre. There are a number of festivals and awards promoting poetry, while there had been a complete lack of short story festivals until the Kikinda Short was created. Publishers would put a first time writer’s novel in print without hesitating, while short story writers usually wait for years for the publication of their work. The reason could probably be found within the characteristics of the genre, because a short story doesn’t possess the soothing effect of a novel. Novels keep taking the reader into another world for days, a world which is better or maybe just different from the one in which the reader lives. However, the strategy of quickly entering and exiting the storyline won’t sway you into pleasant forgetfulness; on the contrary, it will face you with the things you might not be willing to perceive as a problem. The festival aspires to show that there are people who don’t appreciate literature just for its therapeutic value.
One of the primary goals of the festival is arousing interest in short stories, primarily through media coverage. More than a hundred articles about it have been published in regional newspapers and on the Internet. Reports from the festival have been broadcasted in prime time and the writers have been interviewed for the national television. Due to the attractiveness of Anglo-Saxon literature, British writers Clare Wigfall, Paul Ewen and Peter Hobbs greatly contributed to the promotion of the festival last year, by being featured in a two-page article in the highest selling Serbian daily newspaper.
Enabling intercultural exchange and establishing a connection between nations are some of the main aims of the festival. That’s why the organisers encourage the writers to promote their colleagues in their home countries as much as possible, either through media presentation or by recommending them to their publishers. Owing to the contacts made during the festival, the participants’ stories were published in magazines in Serbia, Bulgaria, Croatia, Bosnia and Austria. The organisers’ motto is the line from a popular Serbian children’s song: “Everything’s better when we’re together!”
A long-term goal of the festival is popularising literature and the cultural content provided by the “Jovan Popovic” library, primarily among young audience. That’s why the authors are uninhibited to dance, act or even demonstrate karate moves if they think it fits well in the concept of their story. This kind of approach to literature was very well received, which was proved when after three hours of listening to the writers reading their stories during the last year’s festival, the audience called for an encore. For at least one more story.

Srdjan Papic, project coordinator